Piše: Labud N. Lončar

Kada se okrenemo za sobom i sagledamo sve što smo prošli ne možemo da se ne zapitamo kako smo sve to preživjeli. Da, preživjeli a ne proživjeli. A oba pojma se nekako spajaju u jedan ali ipak je preživljavanje dominantno i našem narodu svojstveno. Nijedan narod nebi preživio ono što smo mi preživjeli i ostao normalan. Pa se i pitam koliko smo u stvari svi mi normalni? Da ne spominjem ponovo sve ono što smo preživjeli pod sankcijama, blokadama i bombardovanjima. Kako smo izdržavali porodice za pet dojč marki (DM)! Plaćali račune, oblačili se, hranili... u svim tim smutnim vremenima jedini spas i nadu nalazili smo u prijateljima. Pravim prijateljima. Onima koji su u muci znali ćutati sa nama i tom ćutnjom reći sve. Nijednom riječi ne može se stvarno i iskreno ispričati neki životni momenat kao ćutnja. A samo sa onim pravim prijateljima smo znali ćutati ili šutjeti. A onda oni pođu. Umru. I ostave veliku prazninu za nama. I ćutnju!

Godina dana je od kako nas je iznenada napustio naš komšija Josip Kovač. Jože. Barski zet. Rapski zet. Starobarski zet. Komandant patrolnog brada RM JNA u ondašnjoj SFRJ. Marin i Zvonkov sin. Ivičin brat. Cicin muž. Otac Ivanin, Sašin I Ivanov(Belov)… Djed Elene, Itane, Strahinje,Aleske,Damjana, Sofje, Jovane… Mnogi Starobarani i stanovnci Rapa još uvijek se sjećaju(bar se tome nadam) uplovljavanja patrolnog broda RM u luku Bar i odlazak na piće na krmu istog, kod zeta. Nije bila mala stvar kada se okupe Starobarani kod svog zeta na brodu ili kada ih on povede u starobarsku čaršiju, u neku od kafana i odlumpuju do zore. A znali su. Svi bili ponosni na zeta Jožu.

Onda su došli penzionerski dani. Starost. Podizanje unučića i svakodnevna šetnja sa njima. Sve je svoje unučiće podigao. Šetao. Vaspitavao. A pored njih je šetao i svog vjernog psa Flika sa kojim je redovno išao u kafane na pivo. Ostala je od tada poznata izreka: koliko je Aleksa spavao? (Misli se na spavanje unuka Alekse u dečjim kolicima..) a on kao iz topa odgovara: koliko dva piva! Misleći na vrijeme da se popiju dva piva. Nikada nije umio da sakrije šta radi, uvijek bi se izlanuo ali bi ono šta prijatelj radi uvijek prećutao. Bio je omiljen u društvu i komšiluku. Ne sjećam se da se sa kim posvađao. Bio je uvijek tu da pritrči i pomogne. Sjećam se jednom kada me je zvao na telefon sa društvom iz kafane i pita: kako si, šta radiš?Misleći da siđem na kafu sa njima. Ja da ga nekako odbijem jer mi se nije silazilo po kiši kažem: ne mogu, nije mi dobro. Prekide se veza. Za minut neko lupa na vrata ja otvaram a on stoji zadihan na vratima bez duše i kaže:šta ti je? Mislio je da mi je loše. Kad sam se nasmijao i pokazao da sam OK samo je rekao:nemoj to više da mi radiš! Okrenuo se i otišao nazad u kafanu. I ništa više,

Sada, svako jutro kada izađem ispred zgrade kad idem na kafu sa drugarima pogled traži njega jer je on tu i u to vrijeme uvijek pušio cigaretu i čekao svog Flika da se istrči i završi ono što svaki pas radi ispred zgrade. I njegov Flik je ostarao. Na žalost, neće ni on dugo. Ispao mu desni zub na donjoj vilici i jezik mu preko njega bježi. A ima i godina dosta. Mislim dvanaest. Tako da je dočekao lijepu starost. I ujutru dok sjedimo u kafani i pijemo neobično nam je ako Flik ne naiđe da napravi svoj jutarnji krug. A jednog dana neće ni naići. Baš kao što je jednog jutra prestao da ide i moj komšija, i prijatelj, Jože. Neobično. Nikako da se naviknemo. Mada prođe samo godina jedna… možda se i naviknemo. Na kraju bih sjećanje na Joža završio Danskom poslovicom: “Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena.”

*
Barsko kulturno ljeto je ove godine bilo izuzetno bogato. Pored „34. Barskog ljetopisa“ pokrenuli smo Barski festival knjige i Održali Četvrti međunarodni festival ljubavne poezije „Pjesnik - Svetionik“ podržani od strane Turističke organizacije Bar i Kulturnog centra Bar na čemu im se javno zahvaljujem. Nije prvi put da nas TO Bar podrži i hvala im što prepoznaju značaj i vrijednost našeg projekta sa nadom da idući festivali budu još bolji!
Organizujući ove festivale cilj nam je bio da produžimo tuističku sezonu i doprinesemo razvoju Kultrunog turizma. Od naših prijatelja Iz Sjeverne Makedonije, Srbije, BiH, Hrvatske i Holandije ovih dana dobijamo samo pohvale na račun Festivala i činjenicu da to spominju i njihova sredstva informisanja.

**
. Na „34.Barskom ljetopisu“ promovisana je treća knjiga iz edicije Nekazano. Tri knjige koje smo objavili promovisane su na Barskom ljetopisu za četiri godine. Nastavak slijedi. Tačka!

***
Barski festival knjige smo pokrenuli uz osnovnu zamisao da se na njemu pojave Barski stvaraoci i ostali pisci iz regiona. Kao i knjižare iz Bara i izdavači Bara. Prvobitno smo to zamislili da festival traje bar mjesec dana ali nijesmo naišli na razumijevanje. Sa nekih važnih e- mail adresa još uvijek čekamo odgovor. Po nekima puno je mjesec dana knjige! Uzgred grad Nikšić je držao sličan festival mjesec dana i razmišljali su da ga produže, pored toga Opština Nikšić je novčano učestvovala. Kod nas je puno deset dana? Zvao sam nekoliko Barskih pisaca da učestvuju na festivalu ali su bili zauzeti ličnim i porodičnim razlozima tako da smo predstavili samo jednog barskog pisca, četiri Hrvatska i četiri Makedonska pisca. Na svu sreću imali smo veoma veliki izbor knjiga svih izdavača iz okruženja. Pa i Nekazanog! Očekivali smo da ostali izlože svoje knjige.
Imali smo čast i zadoboljstvo da namje Barski festival knjige svečano otvorila predsjednik Skupštine opštine Bar gospođa Milena Božović. Ona je prepoznala značaj Festivala i u svom pozdravnom govoru istakla važnost istog i potrebu da se nastavi u budućnosti sa održavanjem istog. Hvala joj!
Mi smo sa svoje strane gradskoj Biblioteci poklonili dvadeset knjiga iz svog izdavaštva tj. četiri knjige koje su izašle iz štampe ovih dana, po pet komada, i dvadesetpet knjiga autora koji su bili gosti na našim festivalima.

****
Letnja sezona. Kada sam svojim prijateljima u mjesecu maju rekao da ćemo u Baru imati nezapamćene gužve u sezoni i dobru sezonu svi su me gledali kao da sam pao sa Marsa. Tih dana sam došao iz Beograda od svoje djece i unučića kod kojih sam bio za vrijeme Prvomajskih i Vaskršnjih praznika. Obilazio Dino – park na Kalemegdanu sa unukom Vukom i unukama Lidijom, Anjom i Iskrom. Plovili Savom i Dunavom u sinovom čamcu. Šetali Velikim ratnim ostrvom. Uživali na Avali. I svuda sam vidio i osjećao da je narodu dosta „zatvora“ tj. izolacije od korona virusa. To se potvrdilo ovog ljeta... Ja inače idem da se kupam i sunčam na Gradsku plažu Bar, koja je uzgred i ove godine bila manja u odnosu na prošlu,ali sam ne znam posle koliko vremena pošao u Šušanj na plažu. Zaprepastio sam se. Kada sam ušao u „boriće“ kao da sam ušao u neki izbjeglički kamp. Nigdje ne možeš nogu spustiti. Isto je bilo i u vodi. Ne pamtim takvu gužvu ni u ona srećna vremena bez ratova i virusa. I eto, prolazi polako. Nadam se da će nam Miholjsko ljeto dati razlog da ponovo izađemo na obalu i da bez gužvi uživamo u čuvenim barskim zalascima sunca.
*****
Daci prvaci. Naš ponos i radost. Ustreptali i radosni. Pomalo zbunjeni sa upotrebom maski i slično... ali srećni! Nevjerovatno koliko djeca rado, danas, idu školu! Ja sam jedan ponosni djeda! Kupio sam svojoj unuci Lidiji školsku torbu, na točkiće! I dobijam slike kako ona već radi domaće zadatke! Svima Vama koji ste u istoj situaciji želim srećan polazak u školu tih naših malih anđela! I da nam što priju dođu na školski raspust sa odličnim ocenama, da dede i babe otvore svoje novčanike.
*
Na Trgu Vladimira i Kosare - djeca, penzioneri, turisti, vrapci i golubovi i dalje čekaju vodu da poteče sa javne česme. Vrijeme je.