Bilo je jedna od onih jako rijetkih prigoda da se moglo izlećet vanka malo duže od one već uobičajene dvije , tri ure. Na kemijskim tankerima ima svega. Prilika da se može poć prošetati normalno, jako je malo. Tailand je lijepa zemlja. Priroda ima jednu posebnu vrstu ljepote . Ljudi su dobri i susretljivi.

IZVOD IZBRODSKOG DNEVNIKA: Marijan BRAJAC

Prilagođeni vremenu, shvatili su da se od toga može i dobro živjeti. U sklopu turističke ponude suveniri čine svoje. Vrlo su privlačni. Bio sam zadovoljan kad sam našao jedan lijepi album. Korice su mu obložene ručno rađenim papirom . Ukrašen je prešanim listovima raznog lokalnog bilja iz njihovih šuma. Na naslovnoj strain je izrezbaren drveni slon. Slonovi mogu bez Tajlanda ali ne i Tajland bez njih. Album je pun slika mada nije otpakovan još uvijek. Svejedno, kad god mi na um padne, otvorim ga i vrtim slike.
Poput ove, amo rijet:

***

Ne znam kakav je bio dan kad se jedinica tenenta – poručnika Luigija ili Renata ili Pietra, ko zna kako se on zvao ,u jesen, te 1943 povlačila iz Dubrovnika.
Možda je bio oblačan dan ujutro. Možda je bio kakav crveni suton. Možda je kiša padala. Nemam pojma.
Da li je tenente pozdravio svoju Mariju obećavajući joj da će se vratiti brzo po nju i svoga maloga sina, ni to ne znam.

***

Kroz paučinu ogoljelih grana staroga hrasta preko puta naziru se kuće Bijelskih Kruševica. Selo iz koga je ponikao Papa Sixto V. Jutros je prekriveno bijelim sniježnim pokrivačem. Desno, padina brda Grlice. Niz ogoljelih stabala djeluju iz daljine kao zubi velikoga češlja položenoga na debelo sivo platno. Zrak, nebo, sve je sivkasto crne boje. Izražena otužna nijansa iskače od posvud.

***

Kad je Atlantska dobila svoje prve brodove, “ Livno “ je zbog starosti ostalo na kraju jedini brod koji je imao za gorivo garbun. Brod je bio pomalo istrošen da se preinaka na naftu nije isplatila. Nafta bi se mogla ukrcati za svega par ura. Krcanje zalihe uglja u Raši uzelo bi pak dva dana. Mnogobrojnoj posadi to nije toliko smetalo. Brod jes učinjen da plovi ma mornaru nije mrsko kad je brod vezan. Dva dana u portu nije isto što i dva dana na moru pogotovo u fortunalu.

***

Jutros nema vjetra. Da se, može se podnijeti. Uz rub puta dugački kajiši leda. Pomalo,prosipa snijeg. Pravi je, “ suvarak “. Vijesti kažu da je u Dubrovniku i Osijeku snijeg iste debljine. Prepucavanje između Rusa i Amera. Kažu u Istanbulu opet par mrtvih. Hladno je, tmurno. Sikuro bi sad i oni ljubitelji zime poželjeli biti malo u zemlji Hiperborejaca. Priča ide da su tamo ljudi uvijek veseli , razdragani, da je uvijek toplo a život bez zlobe.

U izlogu fotografske radnje poslagane slike. Nekoliko svadbarskih fotografija. Mladenci ko I svi mladenci, ljube se. Neki se samo drže za ruke. Drugi se grle. U nečijim rukama lijepa žena. Skuti dugačke bijele svadbene haljine protežu se do poda. Lijepa je i ona druga, malo modernija. Nemam ništa protiv njene crvene mini haljine a ni njenog dekoltea. Neko pametan sa smislom za šalu reče da je dekolte sredstvo za rashlađivanje kojim se vrši zagrijavanje. Ne vidi se na slikama što je ispred njih.
Kako je i za očekivati. Slika popa u njegovoj odeždi ispunjava maltene cijeli prostor fotografije. U ruci mu je onaj mali bokalić sa blagosovljenom vodom. Kad se kapi vode prospu na čelo čelo djeteta koje se već slabije vidi još jedna duša će biti predana ruci Božijoj. Na slici se ne vidi što je ispred.

Mlada žena lijepih očiju, blagoga pogleda. U dugoj je crnoj haljini. Ističe joj se velika kadena sa velikim srebrenim srcem. Liči mi na nekoga koga sam znao. Pokreti uhvaćeni na slikama malo su mi čudni. Nekako kao iskrivljeni. Većina žena vole zlatan nakit. Ova kao da voli srebro. Ono , veliko srce sigurno joj je dao netko tko joj je jako drag. Znate već te one stvari, srce srcu, ljubav dok nas smrt ne rastavi I tako to kako već ide. . Nema dvojbe. Taj koji joj ga je dao, nesumnjivo, mnogo je voli. Barem bi trebalo biti tako sudeći po veličini privjeska. Njen dugi lančič se prelijeva sa vrata preko njenih golih ramena.
Mali dječak zavrće uho velikome vučijaku. Pas stoji miran. Samo je malo iskrivio glavu. Gledaju se. Dječak se smije.

***

Ždanov, tako se onda zvao je žućkast. Boje je svijetle slame koja je blago žuta kao i zemlja.Grajferi lučkih dizalica ubacuju u štive garbun. “ Livno “, vezano, stoji uz rivu kao starac koji je sjeo na klupu u parku da se malo odmori

Vojnik na barkarižu je u svijetlo zelenoj bluzi čudnoga kroja. Zvijezda petokraka na njegovoj kapi je jedino što je crvene boje. Gleda pružene dokumente. Ondapogleda njega od glave do pete. Pokazujući mu na bose noge odlučnim pokretom ruke pokazuje Anđulinu da se vrati na brod. Bez cipela na nogama se ne može vani. Zadnji par koji je imao, Anđulino je dao za par rubalja , dovoljno za par boca jeftinog gruzijskog šampanjca . Kad bi se boca otvorila, zvuk čepa je bio jak, pjena u čaši isto tako. Kao u filmovima.

Jutarnje teške glavobolje se nisu vidjele. One su se samo predpostavljale po sporom kretanju. Glavobolja se ne može slikati.

***

Bezbroj puta sam znao sresti Mariju. Ljeti i zimi, uvijek u punoj koroti. Izbrazdano lice i izmučena koža su iskakali ispod njene glatke crne marame. Nikad je nije skidala sa glave.

Anđelko žuri ispred nje. Ne obada materinu galamu. Na putu od Boninova prema Gradu, uvijek bi išli tako. Uvijek su se nešto svađali. Ono štrkljasto dijete zalizane crne kose postao je mladi čovjek. Nije radio nigdje. Mati bi mu dala pokoji solad koji je teško zaradila čisteći tuđe stanove. Marija nije bila kurva kako su mnogi znali reći pričajući zlobno o njoj i njenom sinu.
Marija je bila žena koja je znala da voli kao žena. Cijenu ljubavi skupo je platila. Srce i mozak ne idu zajedno nikad.

***

To predvečerje nad Ždanovom bilo je putene boje. Kolaž boja zamiješan od blijedo zelenih breza u daljini, zemlje svijetle boje pomiješane sa blijedo plavim nebom ,pjeva sjetnu rusku pjesmu.
Anđelko silazi ponovo niz barkariž. Smjena stražara je obavljena. Pokušava izići vani bez crevaja na nogama. Noge je opituro crnom brodskom bojom. Sretan , ulazi u klub pomoraca i naručuje za sebe i svoju skoro nađenu drugaricu. “ Ednoe šampanjskoe “ - jednu bocu šampanjca. Balalajka bi počela blago i polako . Na kraju bi se dubokim basovima razlijegale ono poznato. “ Ochi chornije - Ochi strastnie, kak ljublju ja vas .... “ , crne oči, oči strasne , kako vas volim ja.

***

Vraćam se iz samposluge. Vrag odnio studen. Potražiti ću Hiperborejce. Kod njih je uvijek lijepo , toplo. Nema svađe. Naći ću jednu hiperborejku. Pokloniti ću joj jedan mali otok.
Rekoše mi da su otputovali. Možda su ipak ostali tamo u svojoj zemlji, tamo iza sjevernog vjetra I gdje je svijetlo rođeno. U izlogu fotografske radnje, sa strane , još jedna njena slika. Moderna crna jakna I zimske crvene somotske gaće. Ne mogu je pitati da li bih se mogao okupati u njenome pogledu. Lice joj je prekriveno velikim crnim naočarima za sunce. Očito želi da nitko ne može vidjeti gdje gleda.

***

Ujutro , Andjelko dolazi pod brod. Stražar , isti onaj koji mu nije dao izići u grad bez crevaja. Penje se žvelto na brod. Za par minuta evo ga u salonu sa čajnikom u ruci. Grupa mlađih ofićala se smije njegovim crno pituranim nogama. Jedan od njih ozbiljno progovara : “ Anđulino, znaš, vidimo da si divento pravi marinajo. Nećemo te više zafrkavat. “. Anđelko ga ozbiljno gleda . Odgovara mu da mu je milo. Vrlo ozbiljno dodaje da sad neće više ni on njima pišati u čaj.
Tišina zavlada. Srijeću se iznenađeni pogledi. Ne čuje se ni jedna riječ.

***

Kažu da je to bilo na onom zadnjem parnjaku na garbun. Ime mu je bilo “ Livno “. Nema više Anđelka. Ni matere mu, vazda zabrađene svojom crnom maramom, nije tu. Nema ni onoga koji je znao da se vlast pije u malim dozama. Razmišljajući što učiniti, to jedno jutro, učinio je da Anđelko ode na brod. Dobio je svoj komad kruha u ruke i navego je cijeli život.
Svi su sad gore đe se ljudi ne svađaju. Smiju se i šale. Nekad, ko i na vaporu , padne kakva malo surova šala ma intanto smiju se.
Danas toga nema. Hiperborejci su ipak otputovali negdje. Nema ih. Jeftina neka tura. Danas je dosta toga jeftino. Sve češće para da su ljudi najjeftiniji. Čini se da nekad ne umiju jedan drugome dati ruku.

***

Neću da vas gnjavim sa nekim crnim pričama. Nije da je sve palo i da je sve diventalo jeftino. Bočica vitamina “C”, tobož sa nekim pojačanim djelovanjem stoji 15 €. Ne tako davno bila je 11.
Pa ni gorivo nije baš jeftino. Poskupilo je skoro i ne malo.
Sve je zaleđeno . Jedino što stalno cvijeta su vodomjeri i cijevi za dovod vode.

***

Indonesia indah ku - moja lijepa Indonezija. Indonezija nije Hiperboreja ali je lijepa i topla. Volio bih tamo još barem jednom. Poć tamo ko onda, nekad, vaporom. Znam da toga neće biti. Nema više ništa. Ostala je samo studen. Gledam, snijeg je baš zameo.

***

A vi tamo?_ Znate li vi što je to dobar brod , a ? Zamislite staro “ LIVNO “, samo 9 čvorova na sat po lijepome vremenu. Ako te ide od ruke pa da se i radio stanica pokvar to je divota. Niko ne može da te gnjavi. Plavo gore, plavo dole , plavo naprijed ,plavo nazad. Nema kompjutera . Ljudi pričaju međusobno . E, to vam je dobar brod.

***

Ako je pak Barba ili Ćif , malo na svoju, samo mrcu , ne dirajte ih dok gledaju nebo u zalasku sunca na Indijskom oceanu .
Hoću reć, ono kad zvijezde počmu da iskaču a čovjek sam na mostu.
Vremena koja su prošla I kojih više nema.

Priču o Anđelku sam čuo neđe u Gradu. Nismo bili nikad zajedno. Iza svega , za pravo rijet ne znam baš ni bi li volio.

***

“ Gerasco ai polla didaskomenos “ Kako starim sve više učim. Znanje je moć. Vidim da ne mogu hodit po zaleđenom putu i držat ruke u špagu. Dva puta sam zašijo na ledu.

Tek mi je peti sumporin uhitio plamen. Dok ga prinosim španjuletu prenu me poziv “ Hai, konichi wa Mizusakinin san - Dobar dan, kako ste šjor piloto ? “. Koreanac, sekondo sa jedne jahte koju sam doveo u Tivat, stoji ispred trafike. Kupuje cigare. Hoće da me odobrovolji pa me oslovi na japanskom . Onda se ukopčavamo na engleski. Izgleda da obojica znamo japanski samo koliko se može naučiti iz filmova.

Došao je malo prošetati, priča . Smije se. Govori kako ni u njegovoj rodnoj Koreji nema toliko jakog vjetra koliko je bilo pred dva dana u Tivtu. Na udare 168 kmna sat. Dobro smo vas poslušali pa dali fondo obje ankore, dodaje.

Nastavlja čovjek priču o umoru. Dva dana su svi bili na noge bez spavanja radi jakoga vjetra. Pazilo se da koji konop ne pukne i da brod ne zaorca.
Pogled mu je dao punu začuđenost kad sam mu reko da ne zna koliko je sretan.

***

Malo , pomalo broj odgledanih slika u albumu raste. Ima na kraju jedna lijepa. Manovra sidrenja. Šijam pomalo makinom. Kraj počinje kad dajem order – “ Starboard anchor, let go - Obori desno sidro. “ Pričekam da se brod umiri. Pitam kako je.
Nije noštromo. Čujem neki nepoznati glas kako mi javlja : “ desna ankora oborena, drži dobro. Evo smo arivali. Sve je u redu Cap. Eccola – evo ga. Ona četvorica su tu“

***

Čekam još na to ultimo ankoranje pa da rečem svima “ Thanks guys, well done. Screw up anchor and finish. Over and out – Hvala momci. Dobro obavljeno sve. Stisni ankoru i kraj. Prekid veze “.

***

Zagrlim sjećanja. U njima je neko, tko više nije tu. U njima sam i ja, onakav kakav više nisam. Sve nas je manje i manje, ludih ovako ko ja. Nekad se baš osjetim umoran. Tebalo bi odmorit malo. Vrime je

***

Svijet mi je odjednom postao tajna,i ja svijetu.
Stali smo jedan prema drugome.
Začuđeno se gledamo.
Ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Meša Selimović

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac