Uskršnja poruka Nadbiskupa barskog i Apostolskog upravitelja Kotorskog mons. Rrok Gjonlleshaja

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!

„Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!“ (1 Kor 3,1) Ovim riječima koje bismo u redovnim prilikama slušali na ovogodišnjoj misi Uskrsnuća, sv. Pavao nas poziva da svoj ljudski svjetonazor, životne napore, lutanja i traženja, usredotočimo na Krista Uskrsnuloga, početnika i dovršitelja naše vjere.

Sada kada smo suočeni s nesigurnošću koju već danima podnosimo, te riječi još snažnije odjekuju i jače nas pozivaju, da preispitamo svoje prioritete, svoje navike i običaje, općenito svoj duhovni i vjerski život, koji se iznenada našao ogoljen i izbačen iz rutine i običaja. Vjerujem da vas kao i mene, uz sva ograničenja i mjere koje su nametnute radi objektivnih okolnosti, posebno ranjava nemogućnost zajedničkog ispovijedanja vjere, posebno u ovim svetim danima Vazmenog trodnevlja i Uskrsa.

Zbog nevidljive ali stvarne prijetnje, po prvi puta smo prinuđeni odreći se onoga što je utkano u temelje naše vjere: da kao zajednica – mjesna Crkva koja na vidljivi način ispovijeda i proživljava vjeru u Krista, proslavimo uskrsne blagdane u našim župnim crkvama i katedrali, našim domovima molitve.

Kada smo prije nešto manje od četrdeset dana započeli Korizmu obraćenja, pokore, posta, molitve i dobrih djela, nismo ni slutili da će ona biti zacijelo različitija od svih koji smo do sada imali priliku proživjeti, ne samo mi, nego kršćani u cijelom svijetu.

Puno toga što smo uzimali zdravo za gotovo, naglo je - vjerujem samo privremeno - istrgnuto iz naše svakodnevice. Naše su međuljudske, obiteljske, prijateljske, kolegijalne veze trenutno prekinute, naši gradovi i naselja pusti, našim crkvama više ne odjekuje pjesma i molitva okupljene zajednice. Slike zemalja teže pogođenih pandemijom koronavirusa, nažalost još su strašnije. Pretrpane bolnice, brojni teško oboljeli i podlegli zarazi te s druge strane, herojski napori medicinskog osoblja i civilnih djelatnika koji zadnje atome snage uprežu u spašavanje ljudskih života postali su dio svakodnevice. Unatoč strahu i neizvjesnosti, svjedočimo i buđenju novog i raznolikoga zajedništva koje svoju kreativnost izražava u radosnoj pjesmi podrške, ali i zajedništva u molitvi i vjeri, koja dolazi do domova i srdaca putem suvremenih sredstava komunikacije.

Usuđujem se reći, da nam ovaj Veliki Tjedan i Uskrs, duhovno može biti plodonosniji nego mnogi prethodni, koje smo snagom običaja, bili u opasnosti proslaviti bez dubljeg uranjanja u najveća otajstva naše vjere. Jer ove svete dane trebamo provesti odvojeni, ali ne odijeljeni od svoje župne zajednice, od svojih župnika i svoje šire obitelji i prijatelja.

Stoga, potičem sve da ponovno otkrijemo korijene naše vjere koja izvire iz obitelji – kućne crkve i koja u obitelji počinje rasti i razvijati se u stablo koje će hranjeno svetim sakramentima, Božjom riječi, životnim angažmanom u župnoj zajednici, donijeti dobre plodove te učiniti naš život plodonosnim darom svjedočanstva Bože ljubavi i dobrote.

Sada i mi, kao i šačica apostola okupljena oko Isusa na posljednjoj večeri, trebamo prepoznati veličinu dara koji nam je ostavio u euharistiji i produbiti u sebi čežnju da što prije ponovno budemo dionici tog dara. U našoj opustošenoj svakodnevici sjetimo se samoće koju je Isus osjetio dok je razapet na Križu visio na Kalvariji, ostavljen i ponižen radi našeg spasenja.

Strahota smrti i hladnoća groba, Isusovim Uskrsnućem su pobijeđeni, a okovi staroga grijeha raskinuti. Stoga tražiti Krista Uskrsnuloga, upravo znači ne posustati u nadi u konačnu pobjedu, ne predati se strahu, jer znamo da je Krist prisutan u našem svijetu i u patnji i u teškoćama koje podnosimo.

Dopustimo, draga braćo i sestre, da Kristovo uskrsnuće, obasja tmine našeg straha i nesigurnosti. Zatvarajući se u svoje domove, ostavimo širom otvorena vrata naših srdaca: neka ih Krist uskrsli dotakne darom oprosta, da bismo i sami, pronašli snagu da raskinemo okove grijeha i razdora u našem životu. U svojim molitvama s pouzdanjem vapimo Gospodinu da podari snagu svima koji se bore za živote oboljelih, a da na bolesne svrati svoj milosrdni pogled.

Njegovo nas Uskrsnuće treba potaknuti da oživimo molitvu i vjeru u našim obiteljima kako bi one doista postale „kućnim crkvama“ koje će se s veseljem okupljati nedjeljom i blagdanom u župnim domovima molitve kada to prilike dopuste. Kristov Uskrs treba obnoviti susretljivost i nesebičnost u našim odnosima, praštanje i radost, sakramentalni život, ljubav i odgovornost prema društvu u kojem živimo, prema svima i svemu stvorenom.

Po proslavi Kristovog Uskrsnuća, i naša vjera, ona istinska zagledanost u Spasitelja, kojemu predajemo sav svoj život i sve planove, treba uskrsnuti i osnažena živjeti novom nutarnjom snagom.

Stoga, ne smije biti mjesta strahu i tuzi u ovim svetim danima: radost Kristova uskrsnuća treba biti naša duhovna snaga!

Draga braćo i sestre, s ovim mislima želim Vam radostan i blagoslovljen blagdan Uskrsnuća Kristova