Mir imali...
Na današnji dan prije 32 godine iz voza 671 u stanici Štrpci oteto je i ubijeno 20 nedužnih ljudi, nesrpske nacionalnosti.
Junak i žrtva otmice u Štrpcima, koju su izvele srpske paravojne snage postao je penzionisani oficir JNA Tomo Buzov koji se jedini u vozu usprotivio otmici muslimana u Štrpcima, i stradao sa nijima.
Da podsjetimo,
pripadnici Vojske Republike Srpske (RS), su na željezničkoj stanici Štrpci, na teritoriji Bosne i Hercegovine, zaustavili voz koji je saobraćao na redovnoj liniji Beograd-Bar, oteli i kasnije ubili 20 nedužnih ljudi, nesrpske nacionalnosti.
Povodom 32 godine, porodice otetih i prijatelji položiće cvijeće na stanici, kod spomenima u Podgorici i Bijelom Polju.
Povodom tragičnog dana danas je izdato i saopštnje Bošnjačkog vijeće u CG
Tragičnu sudbinu žrtava zločina u Štrpcima ne smijemo zaboraviti
Današnjim okupljanjem u Podgorici i Bijelom Polju iskazujemo sjećanje i poštovanje prema žrtvama zločina u Štrpcima, otetim i nedužno pobijenim putnicima iz voza “Lovćen 671” koji je saobraćao na pruzi Beograd- Bar
Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice- ubijeni su samo zbog svog imena. Ne zaboravljamo i podsjećamo na njihovu sudbinu, kao I na činjenicu da državne institucije u Srbiji, BiH, i Crnoj Gori, ni poslije 32 godina, nisu ni pravno, ni moralno, ni humanitarno zaokružile ovaj ratni zločin.
Otmica putnika iz voza “Lovćen” na liniji Beograd – Bar, dogodila se 27. februara 1993. stanici Štrpci, kada su pripadnici vojske Republike Srpske iz Višegrada izvela iz voza 20 putnika od kojih su 18 bili Bošnjaci, jedan Hrvat i jedno neidentifikovano lice.
Oteti su, sprovedeni do sela Prelovo, gdje su ih u sali lokalne škole pretresli, oduzeli im novac i druge vrijedne stvari, a zatim ih pretukli, da bi ih, nakon toga, vezali žicom i kamionima i odvezli u okolinu Višegrada. U ataru sela Mušići su pobijeni, a njihova tijela bačena. Posmrtni ostaci Halila Zupčevića pronađeni su krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine. Od tada nema pomaka u traganju za posmrtnim ostacima žrtava.
Da ova otmica nije bila nije bila slučajnost, već da je to planirano u državnom vrhu tzv. Savezne republike Jugoslavije, potvrđeno je prvom presudom Nebojši Ranisavljeviću u Bijelom Polju, kao i sudskim procesima u Sarajevu i Beogradu. Za ovaj zločin u Sarajevu je osuđeno 7 saučesnika,a komandant brigade je oslobođen.
Naime, Sud Bosne i Hercegovine prvostepeno je osudio sedam pripadnika na po 13 godina zatvora, ali nije uspio da dokaže krivicu komandanta Druge podrinjske brigade iz Višegrada u čijem sastavu je djelovala i jedinica koja je izvršila otmicu iz voza. Time se zamagljuje lanac komandne odgovornosti.
Iz Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, pred kojim se vodi postupak protiv četiri lica koja se terete kao neposredni počinioci istog zločina, nema ni nagovještaja o okončanju procesa.
Crna Gora se ne može izuzeti od ovog zločina, jer je tadašnji režim u Podgorici najdirektnije pomagao zočinački naum Beograda, tokom agresije na Bosnu I Hercegovinu I u stvaranju ratnog ambijenta u kojem se desio I ovaj i drugi zločini.
Ovozemaljska pravda, nije još stigla- ni počinioce ni nalogodavce. Ni crnogorsko pravosuđe- specijalno tužilaštvo i sudstvo nije pokazivalo dovoljno spremnosti da u slučaju Štrpci, kao ni u drugim slučajevima ratnih zločina, istraži procesuira i osudi sve vinovnike i nalogodavce, kao i one koji su planirali ovaj monstruozni zločin.
Najave o ponovnom otvaranju ovih slučajeva, mogu biti nagovještaj da će se možda nešto promijeniti u odnosu pravosudnih institucija prema tamnim mrljama crnogorske prošlosti 90-ih. Na njima je dakle da prekinu praksu prikrivanja, prepuštanja zaboravu, selektivnog kažnjavanja, čime sprječavaju suočavanje sa prošlošću,
Odgovornost državnih institucija izostala je i kada su u pitanju najuže porodice žrtava. Njihova prava na dostojanstvenu socijalnu satisfakciju, država je godinama ignorisala. Nije bilo želje da se pomogne u zbrinjavanju članova porodica, u obezbjeđivanju egzistencije, socijalnom položaju, školovanju djece ili zapošljavanju. Godinama se ukazivalo da oni kao civilne žrtve rata trebaju ostvariti svoja prava, ali nije bilo nikakvog pomaka.
Najavljene izmjene zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, koje je Vlada uputila ka Skupštini, mogle bi biti nagovještaj da će se nešto promijeniti I da će se konačno zaštiti prava članova porodica i pružiti određena satisfakcija.
Bošnjačko vijeće ohrabruje takva nastojanja, vjerujući da se mogu naći održiva I pravedna rješenja i da će dobiti podršku u Skupštini. Za mnoge članove porodica je već kasno, jer nažalost nisu više među živima,ali je značajno da se makar i posle 32 godine pokaže da je su Crna Gora I njene institucije konačno smogle snage da se suoče sa sopstvenim greškama i djelimično isprave nepravdu.
Tek kada se to desi, kada svi počinioci I nalogodavci ratnog zločina budu pred licem pravde, i kada se članovima porodica žrtava osiguraju njihova prava, mi ćemo povjerovati da se crnogorsko društvo konačno počelo suočavati sa ratnom prošlošću i u njemu zaživjela vladavina prava.
