Reagovanje se odnosi na izmjenjen intervju Mitropolita Joanikija objavljen u “Novostima”.
Ne bismo imali razloga da objavljujemo intervju Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Jaonikija “Novostima” u onom obliku i sadržaju koji je sa naše adrese predat novinaru ovoga glasila, iako se taj intervju pojavio donekle izmijenjen, da nije naknadno suštinski izmijenjeno poslednje pitanje koje Mitropolitovom odgovoru daje potpuno drugačiji smisao i značenje, od čega se moramo ograditi.
Molimo čitaoce da obrate pažnju na sadržaj i smisao poslednjeg pitanja, kako je Vladici dostavljeno, zbog toga što se tek u tom kontekstu vidi da se ono odnosi samo na optužbe na račun Crkve koje dolaze iz Crne Gore, a ne iz Srbije.
Iz Mitropolije crnogorsko-primorske
-Baše Visokopreosveštenstvo, bili smo svjedoci nemilih scena tokom Vašeg ustoličenja na Cetinju, ali isto tako ogromne radosti kada ste sa Patrijarhom došli u Podgoricu u Saborni hram Hristovog Vaskrsenja. Otkud na toliko malom prostoru kakva je Crna Gora toliko suprotnosti, toliko tame i svjetlosti?
Uvjeren sam da su zavade u Crnoj Gori proizvedene na vještački način. One su opasne ali su i rešive. Mnogima su dobro došle podjele u našem narodu i dugo se na njima radilo i spolja i iznutra tokom naše burne istorije. Prirodno je da nam treba vremena da ih prevaziđemo, da se bratski razumijemo i izmirimo. Siguran sam da je to iskrena želja kod svih bez obzira ko je sada na kojoj strani. Što se tiče našeg ustoličenja rado pominjem one svečane trenutke kada smo duboko osjećali jedinstvo cijele pravoslavne Crne Gore koja je predvođena Njegovom Svetošću našim Patrijarhom Porfirijem ustoličavala svog Mitropolita. Tu svečanost nije moglo pokvariti ni paljenje guma ni pravljenje haosa na Cetinju. Za taj haos nije krivo većinsko, tradicionalno i čestito Cetinje nego pojedinci iz vrhuške bivšeg režima. I ovom prilikom kao i mnogo puta do sada pokazalo se da kroz Crkvu, kroz njeno hristoliko zajedništvo živi Njegoševa Crna Gora i da je snaži blagoslov svetog Petra Cetinjskog i svetog Vasilija Ostroškog.
-Svjedoci smo ovih dana neprimjerenih verbalnih napada čak i prijetnji na NJegovu Svetost Patrijarha Srpskog Gospodina Porfirija ispod kojih se krije antipravoslavna politika. Kako ocjenjujete ovakve istupe protiv našeg Patrijarha koji se dešavaju upravo tokom božićneg posta?
Koliko razumijem naš Patrijarh je napadnut zbog njegove izjave povodom početka božićnog posta gdje je pozvao svoj narod da se ne tuče po ulicama. Šta će drugo da kaže srpski Patrijarh kad vidi svoju duhovnu djecu da se tuku pesnicama, motkama i kamenicama i jednu drugima razbijaju glave nego da sa očinskim bolom u duši pozove sve one koji to čine da se ne biju nego da čuvaju jedni druge. Nije mi jasno kome smetaju blage riječi Njegove Svetosti kad kaže „ svako je svakome potreban, ne možemo jedni bez drugih“, a onda poziva na mir i „dvojednu ljubav prema Bogu i prema bližnjem, što znači ( na ljubav) prema svakom čovjeku“. Ako nekome smetaju ovdje navedene Patrijarhove jevanđelske i očinske riječi onda taj treba da se zabrine za svoje duhovno stanje i zdravlje. Ali nije prvi put da se srpskom Patrijarhu za očinsku brigu i ljubav uzvrati hulom. To je doživio u svoje vrijeme i Patrijarh Pavle na sred Terazija. Iz sadašnjih napada na Patrijarha vidi se da ga pojedinci nijesu razumjeli ili nijesu htjeli da ga razumiju da je on sve vjerne pozvao na put slobode: da prevaziđemo sebičnost i isključivost i da se svako nauči pružati pravo i prostor drugome „ da izražavajući svoju slobodu i svoje darove i sposobnosti, na miran, civilizovan i demokratski način doprinese dobru po svim pitanjima od opšteg značaja kako za sadašnjost tako i za budućnost naroda i države“. On ovim riječima zastupa najširu slobodu ličnosti, svakoga ko želi da se bori za dobro svog naroda i ujedno naznačuje na koji način se to dobro može postići. Upozorava da se motkama i kamenicama ne može postići ništa dobro kao što je davno rekao naš narod da zlo dobra donijeti neće. Onima koji su prije 30 godina izvrijeđali Patrijarha Pavla trebalo je dosta vremena da se za to pokaju, a ovima koji sada neosnovano prozivaju Patrijarha Porfirija trebaće vremena da shvate širinu njegove misli i dubinu njegove brige i ljubavi za povjereni mu narod.
-Obezglavljeni Lovćen dijeli Crnogorce. Jednom ste rekli da će doći dan da na svojim ramenima iznesemo kamenje na Lovćen i vratimo kapelu.
Vjerujem da će se to dogoditi zato što je povratak kapele na Lovćen ispunjenje Njegoševog amaneta da njegove kosti počinu u crkvi dug i obaveza cijele Crne Gore prema njenom najvećem geniju. Rušenje kapele je bio nalog sa vrha komunističkih vlasti koje su se u tom zločinu poistovijetile sa nekadašnjom austrougarskom okupacionom silom koja je srušila NJegoševu kapelu 1916 godine. Na strani kapele i Njegoša u vrijeme njihovog raspeća šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je Crkva i najpoznatiji umjetnici i sva slobodnoumna misleća elita ondašnje Jugoslavije koja se intelektualno nadmoćno suprostavila tom zlokobnom projektu osione i zlokobne komunističke vlasti. Tada su se crnogorski komunisti, spremajući svoje redove za rušenje kapele i skrnavljenje NJegoševog groba udružili sa najozloglašenim fašistom sa našeg područja Pavelićevim mezimcem Savićem Markovićem Štedimlijom. U svemu su se, slijepo i dosledno služili njegovom izvitoperenom i bijednom argumentacijom protiv Njegoševog amaneta, kapele i Mitropolije crnogorsko-primorske. Iz tog mračnog spoja komunizma i fašizma rodila se mržnja u mnogim glavama protiv Njegoševog pravoslavlja i srpstva da se od nje pojedini ni do danas nijesu otrijeznili. Mi ćemo se držati njegoševskog amaneta koji nam je ostavio blaženopočivši Mitropolit Amfilohije da vratimo kapelu na Lovćen, da u nju sahranimo kosti Njegoševe, a da Meštrovićev mauzolej sačuvamo kao svjedočanstvo prohujalog vremena, da se nikom ne svetimo i da konačni sud za sve prepustimo Bogu. Povratak Njegoševe kapele na Lovćen i njenog prvobitnog izgleda je prilika za svenarodno izmirenje u Crnoj Gori i to, gdje bi ljepše i sugurnije, nego oko Njegoša i njegove zadužbine.
-Miješa li se Crkva u pitanja države? To spočitavaju oni iz bivšeg režima koji su izopšteni iz Pravoslavlja.
Mi se kroz svoju službu brinemo za ljudske duše i za njihovo spasenje, za razvoj duhovnosti i vjerskog obrazovanja i za unapređenje kvaliteta života u cijelom društvu. U svim civilizovanim zemljama sa hrišćanskom većinom poželjno je da Crkva bude aktivni činilac društva. Ona kao baštinik vjekovnog duhovnog iskustva, predanja i znanja uvijek može i treba da pomogne široj društvenoj zajednici u razrešenju suštinskih životnih pitanja koja se tiču smisla života. Uvjeren sam da je takav odnos prema državi, ako hoćete i prema politici, ispravan s tim što nije dobro da se sveštena lica poistovijećuju sa bilo kojom strankom i stranačkim dnevnim politikama. Što se tiče onih koji nas blate i optužuju za sve i svašta pa i da se bavimo stranačkom politikom, meni je žao što su pali iz vjeronauke i što su se svojevoljno i zasluženo, nadam se privremeno, do njihovog pokajanja, našli van okrilja Crkve.
Izvor: Mitropolija.com
