Posljednji pozdrav iz Radija nad odrom Novaka Brajovića

Ožalošćena, poštovana porodico Brajović, časni oče Jovane, dragi prijatelji, opraštam se od Novaka Brajovića u ime Radio Bara. Novak je počeo da radi u Radiju 1981. godine kao tonski realizator, a kasnije, do smrti, bio je šef tehnike. Bio je jedan od najtalentovanijih muzičara u istoriji Bara. Da se posvetio samo gitari, mogao je, kaže njegov dugogodišnji muzički sabrat, da se vine do neslućenih visina. Njemu je sve išlo od ruke, bio je jedinstven, harizmatičan. Iz njegovog studija izlazili su najčistiji zvuci, iz njegove majstorske radionice, kao novi, popravljeni aparati, od nekadašnjih kasetofona i video rikordera do najmodernijih kompjutera i telefona. Volio je tenis i košarku, znao je sve o Novaku i NBA ligi. Umio je da se našali povodom bilo čega, ali ako bi vidio da vam je do nečeg stalo, on bi, krajnje ozbiljan, u pola dana, u pola noći, prionuo na posao.

Držao je do prijateljstva. Bio je principijelan, nesklon kompromisima, posebno „trulim“, i nevjerovatno odan. Jedan njegov drug veli da se nikad i ni na koga nije mogao osloniti kao na Noca. Nisu to bili momenti od životnog značaja, ali kad god, i za bilo šta, bio je tu. Od onoga da nikad nije kafu preskakao kad ga pozove do onoga da je nepogrešivo rješavao probleme vezane za „tehniku“ u njegovoj ordinaciji.

„A ta kafa, to je, u stvari, život.“

Vjerovatno u svijetu ne postoji informativna kuća u kojoj je najvažnija ličnost čovjek zadužen za tehniku, a ne neko od novinara. U Radio Baru je decenijama zaštitni znak bio Novak Noco Brajović. Njegova riječ se najviše poštovala. Zašto? Pa, zato što je najviše znao o radiju i zato što mu je bio privržen do fanatizma. Dva dana prije nego što mu je bolest zakucala postavio je antene na Volujici da bi se Radio Bar bolje čuo.

Znalo se: kad Noco krene nešto da radi, posao će biti obavljen, makar to na prvi pogled djelovalo kao nemoguća misija.

„Dobro je, Noki, to, vidiš da ne može, pusti...“

„Samo još malo, da vidim još nešto.“

E, to malo moglo je da potraje dva dana i dvije noći, sve do podviga i Novakovog trijumfa, jednog u nizu, kojim se nikad nije gordio. Kao da je to bilo najnormalnije, iako niko živi nije mogao da riješi zagonetku, osim njega, studioznog, strpljivog, čelične volje. Umio je da popravi uređaj koji prvi put vidi u životu, od kojeg su i inženjeri koji su ga konstruisali digli ruke. Samo bi mu na kraju napornog posla zaiskrio osmijeh, koji nije mogao da sakrije, a toliko se trudio. Taj osmijeh ga je odavao. Iza robusnog Novaka, krila se duša od čovjeka, golubijeg srca. Kad nešto grune, dovoljno je bilo da ga pogledate, da mu kažete: „Neka, Noki...“ pa da se istog momenta povuče, da se nasmije i uputi vam neku naizgled neprijatnu riječ, a svi smo znali da je to izvinjenje na njegov način.

Nocova duša bila je čista kao prvi snijeg na vrhu Rumije. Nije znao šta znače sujeta, zloba, nije umio da ogovara, ako je imao nekome nešto da kaže, rekao bi mu to u lice.

I nije Novaka Brajovića ubila korona, ona mu ništa nije mogla. Ubila ga je riječ, ovoga puta koju je sebi dao. Mislite li da bi Noco nosio krpu preko lica ili se krio od ljudi sve i da je znao kroz kakve će muke da prođe? Naravno da ne bi. Njemu je data riječ bila najvažnija, važnija i od života.

Radio Bar bez Noca... ne znam. Možda i može...

Zbogom naš čestiti, tvrdi druže, meke, plemenite duše.

M.V.