Prenosimo integralno jednu interesantnu objavu sa ” FB zida” Emina Durakovića.

Neka zadnja dešavanja (koja su toliko žalosna da mi postaju simpatična  ), a vezana su za moje Mrkojeviće, ponukaše me da napišem par riječi. Dobro poznajući svaki pedalj Crne Gore, sličan duh provincijalizma kod određenih ljudi možete naći u svakom plemenu. Naglašavam da o ovome pišem kao fenomenu lokalnih crnogorskih sredina, a moja uloga je sasvim slučajna i epizodna!

Kad sam, još prije 19 godina, na neki način zakoračio u javni život i neku svoju borbu koja je svojim karakterom odudarala od mentalnog sklopa većinske okoline, jedan ugledni Mrkojević mi reče: „Svoji će ti sve oprostiti, samo uspjeh neće ! „. Pošto smo bili dosta suprotnih političkih shvatanja, ovu njegovu rečenicu izgovorenu sa dosta sjete, pogrešno sam shvatio kao možda njegov pokušaj alibija za loše rezultate i ponašanja tadašnje vlasti prema Mrkojevićima. Još mi je dodao: „ Što više budeš grabio za sebe lično, više će te cijeniti „ . Ove rečenice su mi često tokom karijere , i dan danas, odzvanjale u ušima.

Međutim, po prirodi svog habitusa, svjetonadzora i kućnog vaspitanja, nikad nijesam prihvatio ove rečenice kao vodilje u svom djelovanju. Izlazeći i privremeno napuštajući Mrkojeviće, trudio sam da taj dio Mrkojevića, pun predrasuda izlazi iz mene. Bez obzira na različite političke stavove uspjeh svakog Mrkojevića me uvijek ISKRENO radovao – svaka nova pozicija ili funkcija na bilo kojem nivou, svaki napredak poslovnih ljudi ovdje i u inostranstvu , a pogotovo svačija nova fakultetska diploma ! Smataro sam i smatraću da to samo može da pomogne Mrkojevićima, da se uzdignu, da zajednica napreduje, pa samim tim i moja porodica i ja. Pa to su osnovni životni i socijalni postulati, majku mu !!! Trudio sam se da pomognem zajednici i pojedincima čitavog svog života, u mjeri mogućeg, iako su se mnogi na svaki način trudili da to bude nevidljivo, kao i ovih dana.

Ali, ipak fenomen one dvije rečenice s početka i dalje živi, čak i većom žestinom – bez obzira na stepen obrazovanja, količinu putovanja, života u inostranstvu, kod nekih možda boravka u visokoemancipovanim sredinama i društvu, ogroman je broj njih koji koliko god da su izlazili iz Mrkojevića, taj provincijalni duh nije izašao iz njih. To je duh pun ljubomore, zavisti tudjem uspjehu, zajedljivost na tuđi neuspjeh, podmetanja, širenja lokalnih laži i priča, boravak u tuđem „dvorištu“, iako je tvoje prljavo i nesređeno, opsjednutost kad neko napreduje, paranoja da ste „nečiji igrač“, tj.da je neko drugi zaslužan za vas, jer ne mozete da se pomirite sa činjenicom tuđeg uspjeh, a to je i traženje alibija svom uskom i malograđanskom karakteru.
Doživljavao sam sve ovo , a i dan danas (I NARAVNO NE SAMO JA) od rođaka bližih i daljih, komšija, „drugova“, uspješnih i vječito neuspješnih, visokoobrazovanih i onih neobrazovanih sa niskim stepenom socijalne inteligencije. Ako ništa drugo, jednostano to osjetiš u susretu pogleda koji šara ili je sputšen, rumenilo na obrazima, nesugurnost stisnute ruke, drhtavi glas koji lažno izgovara neku pohvalnu riječ ...

Doživljavao sam podmetanja, laži, neuvažavanje tamo gdje je to i protokol zahtjevao (npr  na promociji knjige o Mrkojevićima) , pokušaje izrugivanja, lokalnog medijskog marginalizovanja, krađe mojih ideja (npr.amandmani za sportsku halu i 10 godina amandmana za put kroz Mrkojeviće), nejednakog tretmana od vječitih piona i vojnika bivšeg režima, najveći moji uspjesi su predstavljani kao tuđi, sa onim klasičnim vječtim većim poštovanjem onoga sa strane, nego nekog svog...dok su i namjanje greške ljudi bliskih meni, predstavljane kao moje, iako nemam veze sa njima.

Moj odgovor je bio ili ignosrisanje ili osmjeh i pružena ruka. Bez obzira što mnogi ISKRENI prijatelji kritikuju moju fleksibilnost i pacifizam, ja se svima ovima gore nabrojanim iskreno zahvaljujem , bez imalo srdžbe ! Pomogli su mi da budem jači i možda bolji i uspješniji čovjek, da istražujem, shvatim i primjenjujem vrijednosti kosmopolitskog duha, da prezirem osvetoljubvost, a volim pravdoljubivost, da se emancipujem i radim na sebi svakog dana, jer mislim da još ne znam dovoljno, da volim umjesto da mrzim.

Onima koji misle kao ja, ali i onima koji su povod mojeg pisanja opet pružam ruku ! Opet ću se radovati njihovim uspjesima i mozda naivno vjerovati da će nove generacije Mrkojevića iznjedriti, drugačija, šira, solidarnija i poštenija razmišljanja. Ja sam tu, jer jer „dok se prsti ne stisnu u šaku, ruke se neće ugrijati“
Voli vas Emin i porodica Duraković!