Predstava “Sveti i prokleti”, rađena u produkciji Kulturnog centra Bar, biće igrana na scenama u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Hrvatskoj. To je u razgovoru za DN potvrdio član glumačke ekipe Dragiša Simović.
Likovnoj publici u Beogradu ću se predstaviti ciklusom slika „Glasovi tišine“.
U utorak, 28. februara, sa početkom u 19:00, u balskoj dvorani Dvorca kralja Nikole, održaće se predstavljanje novog romana naslovljenog „Šetači po mjesecu“ koji potpisuje poznati književni, pozorišni i filmski stvaralac Obrad Nenezić.
Surfovanje Fejsbukom u poslijeponoćnim satima me obično odvede do zanimljive priče. Sinoć me je „vožnja“ ovom društvonom mrežom „dovela“ do mog prijatelja Miluna Lutovca, najboljeg slikara među profesorima književnosti.
Nakon kratkog ćaskanja i prisjećanja prošlih vremena vratili smo se do jednog grafita na zidu iznad ulaznih vrata škole kada je odlazio iz gimnazije... Nakon talasa nostalgije, predlažem Milunu da malo razmrdamo Jedro i tu počinje priča. Opuštena, bez CV-a... Umjetnost ljude čini i boljim i srećnijim.
Piše: Anto Baković
„Trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti dolazi onda kada nam neki unutrašnji glas šapne da bi trebalo da stavimo tačku, odložimo pero, dlijeto ili kist“, priča Milun.
Dok mi piše u inbox, čitam mu rečenice i naizmjenično posmatram njegove slike.I razmišljam: Čovjek se kao umjetnik jednostavno rodi. U nastavku ne prekidam Milunov niz.
„Da ono što je nastalo može dalje i bez nas. Svaki naš dan je ugovor sa po nekom budućom uspomenom. Trebalo bi vježbati oko za skrivena značenja stvari. Vid registruje, navodi i zavodi, ali ne tumači. To je, možda, negdje i dobro, jer „kad bi svijet znao istinu“, kako na jednom mjestu zapaža Singer „srušio bi se kao kula od karata. Da bi stvorio neki samo svoj svijet, čovjek se mora potpuno razgolititi pred sobom. Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko i obeshrabruje.
Tu nema prevare.
Jezik se ne može naslikati. On može biti banalan i vulgaran, može zavoditi i goditi ili uznositi, graditi gradove, a isto tako, može, uhoditi, razgrađivati i osuđivati, pa i ubijati“, priča mi Milun.
Uživajte u fotogaleriji:
{galerija}art/2017/2/milun{/galerija}
Dvorac kralja Nikole je bio epicentar sentimentalnih podsjećanja na događaje u Baru sedamdesetih godina. U krcatoj sali Dvorca kralja Nikole, uz veliki broj posjetilaca od kojih su mnogi ostali iza vrata jer nije bilo mjesta čak ni kad su postavljene dopunske stolice, promovisana je, na način koji do sada nije viđen u našem gradu, knjiga Željka Milovića „Povratak u Ulicu maršala Tita“.
Kada smo krajem prošle godine predavanjem “(Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” završavali realizaciju projekta “Naš Bar” NVO Povjerenje, bila sam sigurna da to nije završna radionica. Razlog za to je bilo veliko interesovanje naših sugrađana tokom realizacije projekta, a jedino pitanje na kraju predavanja bilo je “Kad je sljedeće druženje?”.
U hotelu Korali, večeras u 19 sati, biće otvorena izložba vajara Mija Mijuškovića.
Kulturni centar Bar organizuje predstavljanje knjige priča i sjećanja naslovljene „Mangupluci i uspomene“, književnog prvijenca poznatog novinara iz Maribora Antuna Tonija Skrbinca.
Ivan Gojnić se već godinama bavi izradom suvenira od kamena a motivi su mu uglavnom građevine i motivi njegovog zavičaja, Crmnice i Brčela. Često učestvuje na sajmovima suvenira i raznim manifestacijama. Dovoljno za uvod našeg ponoćnog fejsbuk razgovora.
Odavno mi nije više trebao moj Nikon kao jutros, 8.februara.
