Tabija

tabija kod sutomora

Na prostoru barske opštine ima nekoliko novovjekovnih utvrđenja sagrađenih u periodu između 16. i 19. vijeka. Većina od njih je zatrpana kamenjem svojih obrušenih zidova, zarasla u gustu maditereransku makiju i skoro nepristupačna; osim za dokone avanturiste i samozvane tragače „zakopanog blaga“ koji modernim spravama svakodnevno rovare i dodatno uništavaju ono što priroda i vrijeme nisu do sada.

PIŠE: arheolog Mladen ZAGARČANIN

Jedno od takvih utvrđenja je i Tabija na Golom Brdu izviše Sutomora, velelepna i moćna otomanska utvrda sagrađena na jednom od najljepših mjesta na našoj obali. Ona dijeli sudbinu mnogih koje su imale tu „nesreću“ da budu sagrađene u vrijeme turske uprave, pa je u moru sličnih vojnih građevina i ona zaboravljena, isto kao i Nehaj, Šarapov, Lesendro, Crni Krš  i mnoge druge. Tokom svih ovih godina uglavnom se bježalo od njihovih proučavanja. Ponekad sa podsmjehom i prezirom, zato što pripadaju zavojevačima, ili stidljivo i sa neznanjem jer ovaj period nikada nije bio omiljen među istražiteljima drevnosti ovih prostora. Ali, šta zapravo predstavlja jedno ovako zapušteno i nepoznato spomeničko blago smješteno usred turističke oaze našeg priobalja? Zašto je ono civilizacijska obaveza koja bi morala da se tretira kao i svaki drugi period, i kakva je njegova važnost za nacionalnu arheologiju i istoriju Crne Gore?

Istorija borbi za oslobođenje Crne Gore od turske vlasti prepuna je događaja koji su posredno i neposredno vezani za spičanski kraj. Ovaj prostor, kao dio vjekovne težnje Crnogoraca da se dokopa mora, postao je sve značajniji tokom 19. vijeka. Ratobornost knjaza Danila i sve češće aktivnosti na granicama upućuju Osmanlije na obnovu dva utvrđenja, jednog na Nehaju i drugog na Golom Brdu, gdje je sagrađena tabija, što na turskom jeziku znači utvrđeno mjesto. Nehaj je bio van upotrebe od turskog zauzimanja 1571. godine, a sve su prilike, što će pokazati započeta arheološka istraživanja, da je ista sudbina zadesila i Tabiju jer u najstarijim slojevima nailazimo na novac sa sredine 16. vijeka.

U strahu od sve češćih napada Turci su 1859. godine započeli utvrđivanje, ili, bolje reći, obnovu utvrđenja na Golom Brdu i Nehaju, a radovi su se završli 1862. godine kada se nizam uselio u grad Nehaj. Prenos građevinskog materijala vršen je kulukom od strane Spičana, u znaku osvete zbog napada na tursku karaulu u Papanima. Tako su, kao svojevrstan vid odmazde, ova dva utvrđenja građena teškim radom okolnog stanovništva koje je svoju ropsku muku utkalo u dvije fortifikaciono izvanredno koncipirane cjeline. Dva remek djela vojne arhitekture 19. vijeka. Ali, kada je zapravo nastalo ovo utvrđenje? Za Nehaj znamo. On se prvi put pominje na početku 16. vijeka, ali je je svakako stariji, o čemu svjedoči crkva Svetog Dimitrija, sagrađena na dominantnom mjestu u 13. vijeku.  

 Arheološki radovi, koji su tek započeti na Tabiji, već su počeli da daju izvanredne podatke. Do sada se mislilo da je ovo utvrđenje imalo dvije faze, osmanlijsku i  austrougarsku, koja je po nekim mišljenjima iznova podigla utvrđenje nakon 1879. godine, kada je posle Berlinskog kongresa Spič otet Crnoj Gori i pripojen Beču, ali sada već znamo da je bilo starijih faza, i da Tabija nije tako jednostavan arheološki problem.

Istorijski podaci kojih je veoma malo ne govore nam o tome kada je zapravo podignuto jezgro ovog odbrambenog sistema i šta se u njemu dešavalo da bi dobilo konačno ruho. Kazali smo da se njena obnova dogodila između 1859. i 1868.,  ali kakvo je bilo prvobitno utvrđenje moglo se naslutiti nakon skorašnjeg arheloškog istraživanja, jednog od nekoliko vojnih objekata unutar bedema, možda i najvažnijeg.  

Utvrđenje je sagrađeno na oko 77 metara nadmorske visine, na rubu okomito odsječene stijene iznad mora, okrenuto svojom čeonom stranom prema Sutomoru. Na taj način vojno je kontrolisan veliki dio oblasti između Nehaja i spičanskog naselja, i dalje prema Baru. Prvobitno je to bila jednostavna zamisao sastavljena od dva moćna pravougaona objekta, okružena puškarnicama i otvorima za topove sa svih strana, da bi se, na tim osnovama, utvrda proširivala, dobijajući kompleksnije odbrambene sadržaje. Ova faza je podignuta najkasnije krajem 18. vijeka ili tokom prve polovine 19. vijeka, da bi u obnovi 1859. godine, utvrđenje prošireno, dobivši dva odvojena kružna bastiona sa prostorom za topove okrenutim prema sjeverozapadu i sjeveroistoku. Najednom, obična karaula postaje moćna fortifikacija i inženjerski poduhvat koji je, da bi se priveo kraju, morao da angažuje učene ljude i majstore raznih profila, od stučnjaka za vojnu arhitekturu pa sve do niza običnih zanatlija: zidara, kovača, stolara, kamenorezaca... Skidajući taj veo zaborava i otkrivajući genezu njenog rađanja, mi dolazimo do podataka koji nisu zabilježeni u pisanim izvorima, a koji su utkana u njenu srž: prirodni ambijent, istorijske trenutke i duh vremena u kome se gradila i razvijala jedna od najljepših novovjekovnih građevina našeg kraja.   

Veliki broj predmeta svjedoči i o onoj drugoj, ne tako manje važnoj dimenziji njenog bitisanja. To je život jednog vojnika unutar zatvorene bedemske avlije. Njegovi lični predmeti i sitnice pokazujuju nam svu težinu usamljenog vojničkog života. Od oružja i vojnih insignija pa sve do ličnih predmeta: brojanica, ogledala, razbijenih lampi i boca nekog prošvercovanog austrijskog vina mi sastavljamo priču o vojniku koji je stajao na međi vjekovnih snova crnogorskog naroda, ali sada ne sa gorčinom uperenom u njegovu bit, već u pokušaju da civilizacijskim razumom spojimo dva vjekovno sukobljena univerzuma, dvije različite obale koje su napokon našle svoj most razumijevanjem besmislenosti rata. On je za pobunjena plemena neprijatelj, Turčin, okupator, ali, ono u šta niko ne sumnja jeste da je on prije svega čovjek, sa svim svojim slabostima i vrlinama koje sagledavamo dok čeprkamo po njegovim ličnim predmetima. Neko ko voli, koji pati i tuguje, budeći se u praiskonskom strahu preživaljavanja i postajući krvoločna zvijer ili uplašena ptica. Fildžani, ibrici, šahovske table, mice... sve je to čovjek koji se rodio i živio sa istim egzistencijalnim mislima koje mi i danas imamo. Zato je ogromna količina arheoloških predmeta najbolji način da se priča oslobodi predrasuda, postajući pouka savremenom životu. 

 Istorija je negdje zatajila. Nemamo podatke o tome da su Crnogorci bombardovali utvrđenje i da su se tokom „Veljeg rata“ vodile bitke za Tabiju, ali imamo matrijalne dokaze da je ona napadana, da su zidovi rušeni i da se u utvrđenju ginulo. O tome svjedoče na desetine razasutih kugli šrapnela, polomljeni bajoneti i đulad koja su razbijala moćne bedeme, lomila ih i ostajala u šutu, kao i veliki broj municije, garež i pepeo... Sve to govori da su nezabilježena dejstva prema Tabiji postojala, iako nisu pisano dokumentovana. Pero je možda namjerno ili nenamjerno zatajilo, ali zemlja ne krije, ona samo čuva od zaborava da bi  nakon 160 godina opet došli do priče koja će nas oplemeniti svojom duhovnošću i davno zaboravljenom viteštvu.

Ne smijemo zaboraviti  da je odavde moćna Austrougarska dugo vremena kontrolisala Barski zaliv. Veliki merzeri i topovi enormnog kalibra prijetili su malenoj kneževini da svako isplovljavanje i uplovljavanje može imati svojih konsekvenci ukoliko se za to ne pita moćno Ferdinandovo carstvo. Zato je Tabija bila trnu oku kralju Nikoli i veoma često uzrok čarki i neopovjerenja pred Veliki Rat. Iako nije korištena u dejstvima Austrougarske monarhije protiv Crnogoraca, Tabija je ostala  upamćena kao zlehudo oko koje prati i uznemirava tek sagrađeni barski pristan.

Danas, zahvaljujući NVO „Za ljepše Sutomore“, imamo mogućnost oživljanja jedne davno zaboravljene istorije. Imamo mogućnost prezentovanja materijalnih ostataka spomeničkog nasljeđa kroz kvalitetno osmišljen arheološki park i muzej na otvorenom. To je izvanredna prilika za kreiranje kulturnog ambijenta osmišljenog kroz svojevrsni kulturni centar Sutomora. Na hiljade turista i posjetilaca imaće  mogućnost da posjete novoformirani muzej, galeriju, teatar... prostore univerzalnih namjena produhovljene nitima prošlih vremena i nezaboravnog prirodnog okruženja.

 Jednom se rađa ovakava prilika i tu priliku ne smijemo propustiti. Ona je ideja vodilja kako da ovaj istorijski dragulj ne ostane ponovo zatrpan naslagama zaborava. Ukoliko to uspijemo, mi smo budućim generacijama osigurali kulturno ishodište jednog novog i modernog Sutomora koje se ne valorizuje samo kroz ugostiteljsku ponudu, već pruža i parče duhovno oplemenjenog prostora na ponos svim građanima ovog kraja.   

{galerija}art/2016/12/tabija{/galerija}

auto klime bakovic 1

jedro opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours 2020

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar