- Vi ste ovdje:
-
Naslovnica
- Kolumna
- Kategorija: Kolumna,
Tog petka, 23. februara, jednog mekog dana, bez kiše i vjetra, dok je jugo raznosio tugu svuda unaokolo, bio sam, što bi rekao Andrić, "srećan opojnom srećom do nesvijesti".
- Kategorija: Kolumna,
Kao vjetrenjače. Samo što ih je više. Skoro na svakom ćošku. Baš kao neka čudovišta. Sa raznim natpisima. Bojama. Bilbordi! Table koje se plaćaju!
- Kategorija: Kolumna,
Nekad misli navale ko komari uveče. Uzvrte se u onom malom prostoru od možđana. Ne daju mira, uglavnom.
Juče sam sjedo u parku u Kotoru. Gledam malo oko sebe a i slušam. Nekad slušam ono što moram pa onda moram na drugo mjesto. Obično odem na parking, do parka, tamo đe je bio prvi hotel “ Fjord “. Učinim to kad me nešto infota. Mobiteli, na primjer.
Piše:Marijan-Maro Brajac
Ajde de, kad nismo prvi po ekonomiji, po zaposlenosti, socijalnoj skrbi ili što bi već sve moglo da bude, prvi smo , bar u Evropi, po broju mobitela.
Ono što je zanimljivo, do neke mjere su zvukovi, signali koje ljudi stavljaju u svoje telefone. Ima tu svašta. Da se počne od “ Aoj majska zoro “. Nekad je to “ Kreće se lađa francuska “ ili nešto o šljivama. Ako su šljive, to su uvijek šljive ranke. Nikad nisam čuo da je neko stavio koju pjesmu od Miša Kovača. Ne možeš nikad čuti nešto poput one njegove “ Kaži mi kaži, jel još sam ti drag “ ili one kao “Na tvojoj ruci prsten “. Svak ima svoje izbore i neka ih ima. O ukusima se ne raspravlja. Ipak kad čujem nešto od novoga turbofolka , ja se mičem. Mislim na ono, u stilu, “ Zmija ti oči popila. Što me ostavi draga moja nevernice da sečem vene i lomim čaše “. E, tu se izmičem.
***
Jučer, iza armiža, pošao sam prvo na kavu. To mi je postala užanca. Kad nešto postane običaj kaže se bolje da umre i baba i selo nego običaj. Onda odem u park sjest.
Tragovi šporke kiše su vidljivi. Svuda široke žute glibave trake onog špolverina iz kiše. Na autima se najbolje vide. Osjeti se poneki hladni reful vjetra. Kotor poklopljen gustim sivim oblacima. Nebo je takve boje da izgleda ,ne da će padati kiša već zemlja. Onda naglo udari sunce i zagrije.
***
Gvardija na sidru Yskenderie u početku bila je puna dosade u potpuno smirenom , po običaju vrlo vrućem danu. Na kraju komunikacije se čulo – “ Zašto ste mi rekli da idem punom brzinom i da skrenem lijevo “. Ton engleskog jezika sa onim arapskim akcentom preletio je preko Mexa, unutrašnjeg sidrišta luke Aleksandrija u Egiptu. “ Ja sam vam samo dao savjet. Vaše je bilo da poslušate ili ne “. Žao mi je bilo toga japanskog kolege. Nije dao cigareta koliko su mu pitali. Potpuno novi brod sada nasukan a prije toga napravio kod odveza tešku štetu lučkoj dizalici.
***
Desetinka sekunde je falila da nisam rekao - “ Odakle ti Đoko ovdje “ . Toliko je sličio ocu. Nije bilo moguće u onih par ura izvrtiti sve što se izdešavalo u proteklih dvadeset i kusur godina. Ipak smo se ispričali lijepo. Nije mi smetalo što smo dobro zadimili kabinu. Svako vrijeme pita svoju. Nismo ništa popili. On vozi, ja na brodu. “ Suhi režim “. Tako se to zove, i službeno. Nije bitno. Bilo mi je jako drago da sam ga sreo. Poziv njegov da dođem u njega doma na večeru nije bio hinjen. Kratko stajanje u portu
nije dalo. Biti na tankeru kemikalcu traži osim svega , mnogo odricanja. Nisu to brodovi za svakoga. Ako ne voliš poso , nemaš petlju za izazove,miči se odma. Nije kemija za svakoga.
***
Čiji je to funero bio skoro sam i zaboravio. Poć na velju je užanca koje se ne smije prekršiti. Posebno kad je svojta u pitanju. Dođem tamo. Anđeliji je sad svejedno. Oslobodila se svih muka. Ispred kuće masa svijeta. Ponekoga prepoznam. Tada je bilo još aktuelno ono uobičajeno, iritirajuće pitanje – “ Kad si došo, kad ideš opet na brod “. Ljudi kroz to pitanje podsvijesno ti daju do znanja da ti nije mjesto među njima. Njihovo je kraj, moje je brod.
S početka ga nisam prepoznao. Pristojno, odgojeno dijete. Upito me što bih mu preporučio kao izbor vrste broda. Pričali smo malo duže. Znam da sam mu na kraju rekao: “ Ako voliš poso, ako voliš brod, ako te nije strah napora i izazova ajde na kemiju. Sa kemijom ćes vazda imati poso i komad kruha u ruke. Ma da znaš, za kemiju moraš biti i malo lud “ .
***
Godine su prolazile. Iznenadio se kad sam vidio komentar o jednom priručniku za pranje tankova. Bio je potpisan njegovim imenom.
***
Kad neđe dolazim prvi put, uvijek sam volio da to bude po danu. Od Melbourna nisam imao straha za prilaz. Kad su mi rekli da vozim što brže znao sam da mogu pilotu vjerovati. Australija je ipak Australija.
Poslije je bilo svaki put sve lakše ma onih deset ura na mostu, uvijek je bilo deset ura. Svaki put su postajale zeru duže. Svejedno volio sam dolazit tu. Bilo bi žo samo kad se ne bismo mogli sresti.
***
Danas, južina je, s omarinom. Toplo je, ma ga je bolesno toplo, baš alla šilok. Moram do butige uzeti neke sitnice. Vrtim se od police do police. Gledam voće. Osim moga zlatnog delišeza tu je i“ Granny Smith “. Baka Smith sigurno nije mogla ni predpostaviti da će se jabuke nastale sa sadnice stabla nađenog u smeću, tako proširiti. Nema greške. To je ta vrsta. Lijepo piše velikim slovima “ grinsmit “.
Čovjek bar zna što je ispred njega. Ne volim te jabuke. Kisele su mi i mnogo tvrde. Svejedno volim ih vidjeti. Zavrte mi uspomene.
Nađem se opet pored Hobarta. Gledam onu staru napuštenu guvernerovu palaču. Onda kad ostavimo Hobart iza sebe nazad za Melbourne. Mirno prilaziš sa vjerom u ljude. Australija je dobra zemlja.
Kad se u onoj uskoj fjumeri monta onaj veliki most osjetim se baš arajdan ako mi javi da će doći. Nije samo u pitanju obična ćakula. Fascinira me sa znanjem. Spreman pomoći i kad nešto objašnjava ne radi to s visine.
***
Pored toga što mu po godinama komotno mogu biti otac a s ocem sam mu navego i mijenjali smo se, na kraju uvijek dođe isto.
Slušam ga kako priča. Pominje se pokojnoga oca pa mi svaki put reče istu sentencu.
“ Samo si ti I Marijan jednako ludi da možete reči da volite radit tako šporki poso.” Doda uvijek na kraju kako mu je to pokojni otac reko , baš tako.
A sad, jesam li ga ja napumpo da ide na kemiju jesam. Mogu li ja od njega sad učit,Ne samo da mogu već ga često puta pripitam asavjet. Drago mi je da je tako.
***
Kad padne noć, često puta se sjetim onoga pilota iz Melbourn-a. Uvlačimo se u jedan jako uski kanal, baš uzak. Kad se sve završi, rukujemo se i reče onda, “ Baš je dobra i lijepa ta vaša djevojka, “ Yelena “. Moj zadnji brod. Znao sam da će kraj doći prije ili kasnije. Kažu , s brodom ne možeš pričati, to je gomila čelika bez duše i ništa više. Nije baš tako, posebno nije kad je Elena posrijedi. Ne pokušavam da vidim gdje je ona sada. Radi sebe , radi nje.
***
Onda u glavi zazvoni Davorov smijeh. Opet reče Davor – “ Znaš reko je moj Đoko da smo samo ti i ja ludi da možemo uživati u kemiji i tankerima kemikalcima.
***
Lijepa je Australija. Drago mi je radi Davora da je osto tamo. Dobra je to zemlja. Tamo možeš da radiš. Nije baš sve idealno. Jabuke one njihove- “ grinsmit “, tako su ih ođe krstili , ne volim. Kisele su i tvrde. Tamo jedu slatke patate. Da , i ja sam tamo naučio da jedem batat – slatki krompir. Nije loš mogu vam reći.
***
Da,volio bih da mi je tamo još koji put. Većina ne voli. Australija je stroga i nepodmitljiva. Ako radiš ono što svoj poso alavija onda je sve u redu.
A volio bih I da opet čujem onoga pilota, da vidim Davora. Da ga čujem kako mu je ono otac pokojni reko za mene I za njega.
- Kategorija: Kolumna,
Ne, nije šala. I treba da stoji tako...Nevjerovatno! Senzacionalno! U Dvorcu kralja Nikole! Zagonetka je riješena!Posle trideset godina znoja, smijeha , poezije, predstava “Barski ljetopis” je prestao da bude ljetnji. Sada je i zimski. I da nije pojedinaca rekao bih: Dobismo zimski dvorac! Ali to bi podsjećalo na daleke zemlje koje mirišu na snijeg, votku i kisjeli krastavac a koje nije više poželjno ni sanjat a kamoli pominjat.
Ne daj Bože!
I sve su mi one Andersenove bajke sumnjive. Uvijene. Neprijateljske.
Šta mi, oni tu ..
- Kategorija: Kolumna,
Da se kaže kako je nešto odavno, kod nas ima mnogo raznih uzrečica, od Kulina bana pa do ovih dana, otkako je prase repom zakrivilo itd. Slikovit je naš jezik pa kojim god ga imenom zvali. Ovo jutros je daleko starije. Vječita borba noći i svijetla jutros je mekana, nježna i blago ružičasta.Zora, gladna, kljuca zadnje zvijezde. One se inate da ostanu. Ono neumitno im ne da. Polako, jedna po jedna nestaju.
- Kategorija: Kolumna,
U Baru se mjesecima gradi vodovodna i kanalizaciona mreža, "teška" 8,3 miliona evra, koja se realizuje iz kredita KfW banke.
To je kapitalan projekat za svaki ozbiljniji grad i tu ništa nije sporno, posebno zbog toga što vodovodni i kanalizacioni sistem funkcioniše i tokom radova. Sporno je to što niko ne zna koja će ulica i kojeg dana biti zatvorena za saobraćaj, i što se, na nekim mjestima, čini se, ovlaš zatrpavaju rupe poslije postavljanja cijevi. Vozači, s pravom, negoduju kad nalete na rupe, a naleću, naročito ovih kišnih dana pošto su ispunjene vodom i kamuflirane.
- Kategorija: Kolumna,
Prilično skromno obilježen je jedan značajan datum iz crnogorske istorije - 9. januar, kad je prije 140 godina, po novom kalendaru, Bar oslobođen od Turaka i kad je Crna Gora, kao prva Južnoslovenska država, izašla na more.
- Kategorija: Kolumna,
ALFA, tamo u visini Dobre vode. Od pozicije BRAVO na CHARLIE put je bio paralelan obali onda na DELTA. Delta je bila zona Volujice. Sve je išlo u redu, do tada mislim..............
Jeste bio baš lijep dan. Nije bio kao danas. Jutros pada kiša. Nije radi proljeća. Nije ni radi onog sunčanog jutra. Ona trema, grč u želucima, radi toga je. Niko se nije stidio da to otkrije. Po liniji posla, svoj grč sam sakrivao. Tako mora biti. Za ostale nije problem.
Piše: Capt. Marijan - Maro Brajac
Bili smo spremni za prilaz onako kako nam je bilo javljeno i naređeno. Nije bilo bezazleno čitati tu poruku. Kopija je bila stalno na navigacionom stolu. Tri grane prilaznog puta su ucrtane bile na karti. Četiri pozicije koridora za prilaz pravilno su bile ucrtane na karti.
ALFA, tamo u visini Dobre vode. Od pozicije BRAVO na CHARLIE put je bio paralelan obali onda na DELTA. Delta je bila zona Volujice. Sve je išlo u redu, do tada mislim.
Sunčev sjaj je u času posivio, odjednom. Od oštrine glasa, vjerovatno.
***
Kabinet u Lori bio je taman na mjeru po veličini da primi jednu klasu za polaganje ispita. Znali smo da ćemo proći ali svaki ispit je ispit.
To, to će da bude slomito kod vas, jele vam jasno, Koji belaj KILOH – MIKE - SIERRAH. Što je to? Kakva ALPHA. Ne more to, da znate. To je Kosovo - Mostar – Sarajevo. Kontrolna Magnetna Stanica . Jele vam to jasno. Biti će slomito to kod vas, to vaše kap’talistićko. Jasno.
Bio nam je svima simpatičan taj Bosanac. Sada ga nismo mogli razumjeti. Načelnik klase ga je smirivao da smo mi obučavani komunikaciju voditi na engleskome jeziku. Kad mu je rekao da je bilo do njega da nam to reče popustio je. Prosjek ocjena iz nastavne jedinice signalizacija bio je oko 9.5. Svi smo položili. Odmah smo razumijeli kako treba vršiti spelovanje – sloviranje. SIERRAH je bilo Sarajevo, BRAVOH – Beograd i tako. ALPHA je bila Avala. Nisam tada predpostavljao koliko će mi kasnije trebati ta „ Avala „.
***
Kratki boravak u Valetti pamtim po lijepim starim fasadama. Sjećam ga da je bio kratak. Nisam vidio crkvu Svetog Nikole. Najveća i najljepša crkva Valette. Tako se priča. Bijelski kapetan Petar Želalić je dao dio novca za obnovu i gradnju. Bilo je to iza kako se tu ustalio kao malteški vitez. Došao je u Valletu morem sa otetim turskim ratnim brodom. “ Otomanska kruna “, tako se zvao taj brod. Bio je komandni brod turske ratne mornarice u to vrijeme.
Čuvena ikona, “ Bogorodica Filermosa “ najveća relikvija Malteških vitezova odavno je već bila na Cetinju. Tada to nisam znao. Sedam piva bilo je jedan šiling. Sjedali smo vani uživajući u tihoj malteškoj noći. Prazne boce slagali smo u grupama po sedam. Lakše je bilo računati kasnije.
U plovidbi, Malta nam je uvijek bila važna. Tada smo mogli obaviti telefonski razgovor sa kućom. Da, ne samo to, i domaće vijesti su se mogle pristojno čuti.
***
Sa valjanom provištom išli smo za Maroko. Ber al Dayida - Casablanca bila je pred nam nekih pet, šest dana daleko. Karachi iza nje bio je još dalje. O njemu tada nismo razmišljali.
Svi dežuraju pored nekog radio prijemnika. Ne vjerujem sebi da se ruše mostovi u Novom Sadu. Jednostavno ne mogu to prihvatiti.
Zovem svu rodbinu, prenosim novosti da se znaju ravnati. Oni su već znali. Moj most srušen, ej, ne može to biti. Ne jedan, svi su.
Nebo nad Novim Sadom gori dok ostavljamo Gozzo i Maltu iza sebe.
Telefonski signal nestaje. Nebo nad Novim Sadom nije kao onda nad Tvrđom kad je Zvonko kazao Janiki da ne priča ništa.
Rekao mu je, Janika baći ajde uzmi ti onaj tvoj mali stvar pa nam odsviraj nešto. Bolje nego da nam pričaš. Ne osam, daleko više tamburaša je tada umotalo Novi Sad onom Zaustavite Dunav i skazaljke stare to je pesma moja i pesma moje drage...........
Novi Sad, zamotan dimom i plamenom.
***
Niko od nas nije znao tada koliko će ovi vijađ biti težak. Nešto kao da se dalo naslutiti prije veza u Baru. Po naredbi, išli smo na Dobre Vode. Moj raport, Motorni brod “ MARIEL “ na putu za Bar stigao poziciju ALFA bio je grubo prekinut. Kakva ALFA, govori gde si da ne pucam. Odgovaram , MARIEL na poziciji Arilje. Mozak shvaća da to ne valja. Nije Arilje, jeblo te Arilje, kaže mozak. Nekako samo dolazi u glavu. Ispravih se i kažem da sam na poziciji AVALA. Odgovor se čuje, tako može.
***
Sitne neke praznovjerice , primjenjene da stvari krenu dobro. Ulazeći u luku negdje u blizini bio je grm vrijeska. Otrgnuo sam jednu granu sa sitnim ljubičastim cvijetovima. Stavljajući je u čašu gledao sam tu ljubičastu boju, boju tajne. Toliko toga ispred mene bilo je sakriveno.
Gledajući na luku i grad ni u snu nisam očekivao koliko će to biti tegoban put. Da neće biti lagan, bio sam svijestan. Da će biti toliko težak ni u san mi nije dolazilo.
***
Nešto da vam rečem. Ako nešto ne volim to je politika. Koliko god ona trči za mnom kao i za svakim čovjekom nastojim da je što dalje od mene. Svim silama se trudim da je tako.
Onda, ono , kad je most srusen, bio je 1. April. Prolazio sam pored Malte. Malo cinično izgleda. Cinican mi je bio i naslov te vojne akcije “ Milosrdni anđeo “.
Politika, stara pokvarena kurva. Neću vam reći da sam na današnji dan slušao onu pjesmu Osam tamburaša s Petrovaradina. Nisam. Onaj Đorđe jednom reče. Ko voli da voli Novi Sad i Vojvodinu već je Vojvođanin. Dakle jesam. Volim tu ravnicu gore. Volim te ljude koji pokušavaju da žive opušteno. Novi Sad, grad koji prima, daje. Ne ostavlja ožiljke.
Volim ga između ostaloga i zato što ljudi gore, barem ogromna većina ne lome glavu jeli Miloš uškopio Murata ili nije. Ne lome glavu je li neko bio nekakv predzid ili nije. Vole opušteno.
Ja volim Novi Sad. Volim i Đoleta. Volim i ono njegovo mangupsko iz pjesme o Tisi, kad je nadošla. Ono, bodom sitnim kao prezla moje ime je izvezla plavim koncem na gaćice i na karner spavaćice.
***
Ne , moje ime nikad tako nije bilo izvezeno, nigdje. Svejedno volim taj Novi Sad, da rečem, po lalinski, volem ga.
***
Jedna mala zabilješka. Ništa više. Mogao bi se dati naslov Bilo je na današnji dan. Možda bi bolje išlo ime zabilješke otrgnuto iz mreže mojih sijećanja. Da, upravo tako. Ovo je otrgnuto iz mreže mojih sijećanja. Ništa drugo.
***
Jutros pada kiša. Krov crkve Sv. Petra ima neku prljavu boju. Nije crven. Nekakve tamne boje kao da je netko obrisao ruke šporkane zemljom o staru krpu.
Sivo se nabija nad brdom. Stabla, šuma, nema čistu boju. Kao da su se boje razlile i zamutile. Uvijek na kraju izleti i ponešto dobro. Trešnjev cvijet na stablima , nije baš iz daljine potpuno bijelo čist. Boja niti bijela niti ružičasta. Što bih rekao, jedan mali bokeljski pastel na jedan dan kad je padala kiša a ja na čas raširio mrežu svojih sijećanja.
***
Da, još se nečega sjetih. Nemam običaj da to radim. Onda kad sam dao komandu, Svom snagom naprijed , sijećam se. Uhvatio sam slušalicu radio telefona. Obala Crne gore jedva se nazirala kad sam izgovorio , volim te mala, čuvaj se.
Nemam pojma zašto. Tako je bilo. Valjda je moralo. Sve mora biti kako mora biti. Ništa nije slučajno. Valjda nije bilo slučajno ni da sam kao vojnik imao odlične rezultate iz gađanja. Opet, ja mislim da je bolje staviti dlan i prste na gola ženska leđa nego na kundak i obarač.
***
Nije prijetnja. Molba je. Molim vas, ne lomite mi nikad više moje mostove. Mostovi spajaju. Oni ne razdvajaju. Szeretlek Uyvidek. Neusatz , Ich liebe dich. Volim te Novi Sade, baš zato što što je tu sve tako izmiješano.
***
Kad je ovakvo vrijeme volio sam prošetati Molinarijevim parkom u Petrovaradinu. Jorgovana ima dosta I sad cvijetaju. Boje su ljubičaste kao i onaj vrijesak što sam ga ubrao u Baru prije one partence.
- Kategorija: Kolumna,
Oblačno nebo, sivo, plavkasto crno, baš po bokeljski. Nadstrešnica skida malo svijetlost. Pušta ipak pogledu da poleti na Tivat i Krtole. Nema nigdje tako sumornog sivila kao ovdje. Toliko je opresivno da može biti čak i lijepo ako čovjek nije na otvorenoj kiši.
- Kategorija: Kolumna,
Neću da pišem o onim kravama što su pasle travu na livadama iza one “ unrichtig house “. Da, skoro zaboravih reći. Bila je to ludnica. Danas se ne kaže ludnica već se reče , zavod ili Institut za mentalno zdravlje.
Dan 21. mart je Svjetski dan osoba s Daun sindromom. 
Kolumnisti