- Vi ste ovdje:
-
Naslovnica
- Kolumna
- Kategorija: Kolumna,
Riječ na promociji knjige poezije Igora Remsa „Slike pesnika“, u okviru Zimske scene Barskog ljetopisa
- Kategorija: Kolumna,
Beogradski sajam knjiga ("najvoljeniji praznik knjige na svetu") svakako je doživljaj već sam po sebi, kao najveći promoter knjige u ovom dijelu svijeta i teško da mu može odoljeti pasionirani čitalac i ljubitelj knjige, kako iz Srbije tako i iz šireg okruženja.
- Kategorija: Kolumna,
O nafti i svrdlanju dna mora prije 15 godina pisao sam u ime MCP, a više printanih medija objavilo je naš stav.
- Kategorija: Kolumna,
Skupština opštine Bar, na sjednici održanoj 05. novembra ove godine, razriješila je 25 direktora i imenovala 25 novih. I jezički i logički, član odbora direktora je, kako mu i samo ime kaže - direktor.
- Kategorija: Kolumna,
Sa beogradskog Sajma vratili smo se s koferima teškim od knjiga. S obzirom na „maglu i mjesečinu“ mog vida, tim knjigama neću moći ništa ni za godinu. Istina, kupio sam i neke koje imam, ali ko da odoli Nikolu Amanitiju i njegovom čudesnom romanu „Kako Bog zapoveda“, za 199 dinara?
- Kategorija: Kolumna,
Nerijetko mi se čini da bílo ovog grada kuca zahvaljujući isključivo entuzijastima iz raznih oblasti i da je doprinos društvenoj zajednici svakog od nas ponaosob često puta vrlo upitan.
- Kategorija: Kolumna,
Čim dune vjetar stisne me alergija. Obje nozdrve mi se zabetoniraju. U početku ih oslobađam nekim sprejovima, a onda ni oni ne pomažu. Sve se svodi na tablete pronison, koje su toliko gadne u ustima da ne smijem ni da pomislim kakav dar-mar stvaraju u organizmu.
U ovom radijskom poslu poželjno je da ne budete mnogo pametni, ali je bitno da imate prijatan glas. S jeseni, redovno ostajem i bez (relativno) dobrog glasa.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
* * *
Kaže Aleksandar Leso Ivanović u pjesmi „Oblak“:
„Sunčanim nebom tmuran se oblak prope
planini sa ramena.
U pozno jutro po tlu mu prati stope
široka tamna sjena.
I začas sve se natmuri i smrači
i uvi u boje sure,
nevidljiv neko na prozoru neba
kao da pritvori škure.“
Meni se čini da mi svakog septembra neko pritvara škure. Nekad je to bilo zbog završetka razigranog i razuzdanog ljeta i početka škole, kasnije zbog odlučujućeg ispitnog roka koji sam dočekivao nespreman, a evo neko doba zbog rastanaka s onima koje najviše volim.
I nekako je sve tanji taj prorez koji ostaje kad se škure pritvore...
* * *
Odlučio sam da obnovim fond pjesama koje znam napamat. I teško mi ide. Po nekoliko dana mi treba da savladam stihove koje sam nekad lako nizao. Krenuo sam, naravno, od mog omiljenog pjesnika, Lesa. Njegovu „Mijenu“ nedavno sam govorio u „Karveru“, na promociji odlične zbirke poezije „Reč i tišina“, mog druga Srđana Lekovića:
„I bi svjetlost i piše je oči moje.
I sve imaše oblik dragog lika.
I pjanilo je oči samo dvoje:
blizina žene i daljina vidika.
Al noć ide i nebom se gase boje.
I sve se više mrači davna slika.
I sve što pogled sad nazire to je:
daljina žene i blizina vidika.“
* * *
Samo to što je najstariji Lesov sin bilo bi dovoljno da Crna Gora uvažava Božidara Bonju Ivanoviću. A to što je još i najbolji crnogorski šahista svih vremena trebalo bi da mu omogući poseban status u ovoj zemlji.
Ali danas poseban status imaju samo oni koji su puni para.
* * *
Dok sam sa vrha zapadne tribine gledao utakmicu Crvena zvezda - Napoli, u kojoj su gosti za dva koplja bili bolji, mislio sam: kakav li je to čudesni junak našeg doba Novak Đoković! U ovakvom svijetu u kojem smo inferiorni u svemu, od ekonomije i demokratije do kulture i sporta, on je brži, i mentalno i fizički jači, od svih tenisera svijeta, od svih koji se na planeti Zemlji bave ovim skupim, popularnim, bijelim sportom. On dominira, njemu se prilagođavaju, po njemu ravnaju sve...
Mnogima od nas koji za svog zemana ništa ozbiljno nismo napravili, epitaf bi slobodno mogao da glasi: „Bio je savremenik Novaka Đokovića.“
Pretjerujem, znam, ali slab sam na Novaka...
* * *
Tog 18. septembra 2018. zauvijek sam se oprostio od stadiona „Rajko Mitić“, nekadašnje evropske „Marakane“. Nije to više za mene. Nekad se duplo brže ulazilo na stadion, mada je dolazilo skoro duplo više gledalaca. Ali, tada nije bilo ovako rigoroznih i višestrukih kontrola na ulazima. Gužve i guranja su isti kao nekad, samo što sad, čini mi se, ljudi imaju manje živaca i nema one fine zezancije, proistekle iz muke. Istina, i u moje vrijeme jedva smo čekali poluvrijeme, ali da protegnemo noge; sad sam čekao petnaestominutni odmor da sjednem. Sve vrijeme stajao sam, kao i svi ostali, iako sam bio na svom, numerisanom sjedištu. Pokušao sam sa starim štosom koji je nekad palio, viknuo sam, najjače što sam mogao: „Sedi dole!“ Niko ništa. Svi su oko mene skakali i navijali u ritmu sjeverne tribine.
Niti je zapadna tribina što je bila, niti su Zvezda i Beograd što su bili.
A koliko tek ja nisam što sam bio...
* * *
U autobusu od Laktaša do Banjaluke jedna žena u crnini, spremajući se da izađe na usputnoj stanici pozvala je djevojčicu da joj priđe. „Nemoj, strina!“ – začuo se glasić. Žena je tutnula djevojčici neke pare u ruku i izašla. „Pozdravi Bokija“ – kazala je djevojčica, žena se okrenula i mahnula. A meni su, ne znam zašto, navrle suze. Lako mi, u posljednje vrijeme, napune oči, ali nikad ne skliznu niz obraze. Ne pamtim kad se to desilo.
* * *
Gledajući bilborde u Laktašima, mislio sam da na predstojećim izborima u Republici Srpskoj učestvuje samo Milorad Dodik i njegova partija. Sudeći po tome koliko nam liče lideri, Mile, Aca i Milo, stvarno smo isti narod.
* * *
Počela je nova košarkaška sezona. Tek ove jeseni kad je, čini se, izvjesno da će se Mornar boriti za opstanak u ABA ligi postalo je vidljivo kakav je podvig prošle sezone ostvario mali klub iz Bara: osvojio je prvu titulu prvaka Crne Gore i to pored najbolje ekipe u Regionu, Budućnosti, i četvrto mjesto u ABA ligi, ispred bivših prvaka Evrope Partizana i Cibone i šampiona one velike Jugoslavije Zadra i Olimpije.
* * *
Završene se sve barske ljetnje manifestacije zabave i kulture. I svima je zajedničko jedno – bile su izvanredne!
Barem tako tvrde organizatori.
* * *
Nekad sam umio da na razne doskočice odgovorim „dim u dim“. Sad obično kod kuće prebiram šta sam sve mogao da odgovorim. Ali, nekad sam se kajao zbog onoga što nisam rekao, sad se kajem zbog onog što kažem.
Možda se i zbog toga sve više pravim mrtav na sitniju ili veću „duhovitost“ na moj račun, kao čovjek kad se iznenada sretne s medvedom...
* * *
Ujutro, kad se probudim, prvo pogledam je li sve na svom mjestu, a onda da li su oči, uši, nos, usta... istog oblika kao sinoć. I zasad mi dobro ide.
Znam, do jedne ure...
Posljednje vijesti
Predsjednik Opštine utvrdio je Nacrt Strateškog plana razvoja opštine Bar za 2020-2025, koji je... 
