Kao podgarnuta ždrebica, stušti se sa Sutormana i Rumije, i stane da galopira gradom...
Prvi čovjek, poslije Tita, koji je ujedinio mišljenja, većine, naroda bivše Jugoslavije je Novak Đoković! Ovo je možda i najveći uspjeh najboljeg sportiste Srbije svih vremena. Međutim, kada dođe neki, neočekivani, poraz, kao ovaj zadnji na Australijan openu, popularni „hejteri“ utrkuju se u „stručnim“ komentarima, te malicioznošću ispunjavaju svoje, ionako prazne, živote. Iako , skoro, nikada ne čitam komentare ispod tekstova, jer se zgrozim kako je narod, pod jedan, nepismen, ovoga puta sam odlučio da prekopiram one koji su mi bili najtragičniji.
Barskim mališanima zimski raspust uljepšao je snijeg. I ne samo njima. Pao je 11. januara uveče i izmamio na ulice djecu, ali i starije, koji su poželjeli da se, kad im se već ukazala prilika, vrate u djetinjstvo. I u njihovo vrijeme u Baru je znao da padne snijeg, naravno, rijetko, ali nešto češće nego u 21. vijeku. Najjednostavniji, opipljivi, povratak u prošlost (a svaki povratak u mlađe dane prija) bio je preko grudvi. I bilo je simpatično vidjeti kako se grudvaju neki sredovječni bračni parovi, uz ciku i smijeh, taman kao dječaci i djevojčice pored njih.
Na granici Pensivanije i Nju Džerzija, u živopisnom gradiću Flemington, zahvaljujući vještim rukama barskih majstora pica i tjestenina Zaja Muratovića, Meda Paljevića i Toša Dašića, nastala je prelijepa picerija DELIZIA.
To jutro, stajati vani na +3 bez daška vjetra bilo je daleko prijatnije nego kasnije na +11 kad je počeo puhati vjetar. Velike grudve tišine, roza boje probijene cvrkutom vrabaca strmoglavljivale su se niz masive Lovćena padajući na Tivat.
Bilo je jedna od onih jako rijetkih prigoda da se moglo izlećet vanka malo duže od one već uobičajene dvije , tri ure. Na kemijskim tankerima ima svega. Prilika da se može poć prošetati normalno, jako je malo. Tailand je lijepa zemlja. Priroda ima jednu posebnu vrstu ljepote . Ljudi su dobri i susretljivi.
Kako se lagano, kao neki zloslutni oblak, nevolja približava našem Starom gradu Baru, odlučili smo da pozovemo sve eminentne stručnjake, profesore univerziteta, naučne radnike, intelektualce, dobre i obične ljude čistog srca, da napišu nešto o pogubnosti hotelizacije Starog grada.
Moja zvjezdica – Daljine sa ukusom soli i bršljana.
Nažalost, „uvek se završi sa nekom od naših pesama“ tako dobar koncert, nastup, kao što su sinoć bili Bajaga i Instruktori.
Vedra decembarska noć. Sa neba sija Mjesec i zvijezde trepere. Veliki mitski lovac, prekrasni Orion, opet je tu. Raširio ramena, a za sjajni pojas zadjenuo mač. Za Orionom pružio korak Veliki pas. Na njemu Sirijus, kao kakvo blistavo krupno pseće oko. Upiljilo u nas. Gleda. Šta li to vidi?
