loncar

Vrbopuc. Putovanja. Lovci. Ugrijalo. Kažu :"ne treba dirati vojnika,njihov posao je sam po sebi dovoljno nesrećan",a onda ide Marfijev zakon i Sima Tandžara...

Piše: Labud N. Lončar

Lijepo prolećno vrijeme i iščekivanje Vaskrsa. Kafa na obali mora. Jutarnje sunce miluje a talasi uspavljuju. Vrbopuc! Potekli sokovi.
I zaboravismo Babine jarčeve i Arnautske kobile koje nam obojiše mart snijegom, vjetrom, talasima..a ja u te dane kao da pobjegoh iz Bara..
Pođoh malo u goste. Na rođendan jednoj maloj nasmijanoj ljepotici. Naravno i drugoj jer su u paketu! I jednom momku koji je doletio preko velike bare. Iz zemlje demo(n)kratije.
I čim sam krenuo na put nešto me grijalo do Beograda i nije mi puno smetala prljava posteljina u kušetu međunarodnog putničkog voza..
Bože, kako ih nije sramota da onakvu posteljinu daju ljudima na korišćenje.
Pa da je i besplatno putovanje čovjek bi gostu iznio čistu posteljinu.
I vjerovali ili ne stigosmo( po meni) i prije reda vožnje.
Tako to biva kad se ne nadaš. Sve po Marfijevom zakonu!
Onda smo uz mnogo smijeha i dječjih osmijeha proslavili rođendan a posle toga spustili se južnom prugom... i kao što kaže uzrečica „što južnije to tužnije“. Još pod snijegom.

*

Prilikom putovanja učinje mi se da kroz prozor vidjoh Simu Tandžaru.
Bivšeg vojnika koji je uz brdo Kurtine za vrijeme bombardovanja pod jednom miškom nosio deset hljebova, manjerku sa pasuljem i manjerku sa salatom i supom. U džepovima je nosio četiri do pet piva a u ustima obavezno cigaru.
I sjekirao se kako će njegovi u selu posadit papriku.. dok se on zevzeči po barskim brdima.

*

Ono što je sad nama u Baru neobičan prizor su vojnici koji žure.
Obučeni u uniforme.
Kod nas to nekako nije poželjno.
Jedino kad vidim ove iz Flote kad idu u pekaru za burek.
I to bez kape! Vojnička anatema! Gdje će vojnik bez kape ili šapke? Na šišanje?
Šalu na stranu, uvijek mi je drago kada se sjetim svojih vojnika.
Raznih sudbina i životnih priča..
Nekada, dok su se njihovi vršnjaci šetkali po plaži oni su dežurali u protiv- požarnim odredima i gasili vatru širom Crnogorskog primorja. I moj pokojni drug i komandir Toki koji je doživotno gasio požare. I Mile protiv- požarac.
I mnogi drugi! Među njima i ja.
Sad znamo kako gasimo požare..
Čekamo neke daleke prijateljske zemlje da nam pošalju svoje avione a oni nekako nikako ne dolaze jer gase svoje požare...

*

Mislim da se mnogi od nas sjećaju kako je bilo kada negdje u ovo doba kada su bile vojničke zakletve.
Kako je tada izgledao Bar.
Kad je u Bar dolazilo mnogo roditelja iz svih krajeva bivše nam Juge..
Kad je Bar bio mali da primi sve goste. Hoteli puni, kafane pune, privatne sobe pune.
Restorani i bašte puni..pa se često donešeno prase ili jagnje krčmilo u parku ili na klupi pored mora ili na samoj obali.
Sklapana doživotna prijateljstva... Bez gledanja ko je koje vjere!
A ne ova današnja.. novokomponovana i interesdžijska...

*

Pazi sad!
Sjedim u centru Bara u bašti lokala dragog prijatelja. Da ne spominjemo imena...
Sjedimo u društvu i među nama jedan novokomponovani biznismen.
Zvoni mu najnoviji iPhone.
Pušta da malo duže zvoni. Lupka prstima po stolu. Gledam ga upitno i on na kraju „nervozno“ uzima slušalicu i slušam dalju priču...
“Prijatelju, ja bih ti to završio ali sam trenutno u Budvi sa poslovnim prijateljima na ručak!“...
Okrećem se gledam, vrtim glavom i čudim se..
Možda sam ja baš sad u Budvu a da ne znam!

*

Dobra stvar kod putovanja je da sretnete dobre ljude.
Jedino me smaraju granični prelazi i kontrole. Stvarno ne razumijem švercere kako oni to rade jer mi se uvijek stomak skupi ko petoparac jer nosim jedno malo lijepo prasence u torbi! Koje sam morao ponijeti jer bih uvrijedio drage osobe da nijesam.
A na granici se osjećam kao da sam ga ukrao!
Nego da vam kažem ...kad dođem na Jug onda obavezno obilazim jedno mjesto tj. jedno stablo! Uvijek kad krećem strah me je da su ga posjekli...Ne znam zašto a priča je od onih koje nebi trebalo zaboraviti!
I bar je pun takvih priča koje su zaboravljene ili se zaboravljaju a šteta...
Evo priče...

*
Od zaborava je teško sačuvati ljude koji su zaslužili da budu upamćeni u Vremenu, a kamoli sačuvati od Zaborava jedno Stablo.Krušku! Divljaku! Krajputašicu! Ali se može pokušati...
Na izlazu iz sela Donji Krupac kraj puta koji vodi za Bujmir i Aleksinac nalazi se jedno stablo bez grana, polomljeno, štrči u nebo..Kao da je bilo u epicentru nuklearne eksplozije..
Nekada, kada su vojnici iz sela odlazili u Vojsku cijelo selo bi ih dopratilo do te kruške i onda bi se izljubili, pozdravili, darivali vojnika parom..(Vojnik je nosio konac i iglu sa ramena na rame. Čašćavali su ga bombonama a novčanicu ušivali na konac)..
A kada bi vojnik prešao tu nevidljivu granicu, iza kruške, onda su svi lomili flaše sa rakijom o krušku.. Pjevali i plakali...
I nijesam više siguran šta je ubilo krušku...
Gromovi..Vrijeme..Flaše..
Ili suze djevojačke..

*

I ovog puta dok sam prtio snijeg da posjetim stablo ugledah tragove divljači pord puta.
Lovaca nigdje.
Jedino ja prtim da „ulovim“ par fotografija tog posebnog stabla i sjetih se priče mog prijatelja Aleksandra Jovanovića aforističara iz Bara.. koji kaže;
„Lovci su neorganizovana a dobro naoružana grupa ljudi koji lutaju kroz šumu u potrazi za kafanom!!!“
Znači, lovaca nigdje.
Prtim i slikam!

*

I tako.. sve pupi..Vrbopuc! Žene su sada opasne!
Krenuli sokovi. Sunce ugrijalo...

*

Na zdravlje vam predstojeći praznici i proljeće.
„Hristos Voskrese!“