Snovi su se ostvarili Isidori Jovanović koja u svojoj 23 godini ima pomorsku knjižicu i plovi na tankeru.

Djevojka sa matrikulom o svom prvom vijađu, prolasku kroz Panamski kanal, o Plavom kršenju, i šta je doživjela kad je GPS otkucao 00° 000′, u Isidorinom slučaju južno, ekskluzivno priča za medije Biljani Dabić.

„Nije da je nemoguće! Kao da je juče bilo buđenje i jutarnja pomisao “E, da mi je poć’ na brod!“...Dreams came true! Živim san, plovim beskrajnim plavim prostranstvima“, počinje priču Isidora Jovanović kadet palube na brodu “Hafnia Lise”, u vlasništvu singapurske kompanije “Thome Ship Management”.

Nakon što je 22.juna diplomirala na Pomorskom fakultetu u Kotoru, sa ocjenom 10, tri mjeseca kasnije ukrcala se na tanker.
„Pomorstvo samo po sebi predstavlja vrlo ekstreman posao, a tankerska flota malo “zabiberi čorbu“ i samim tim nudi se porukom “probaj, ako smiješ“. Vjerujem da nisam jedina žena na tankerima. Vjerovatno ima još lavica koje idu uz vjetar i udaraju mu kontru kad manovra tako nalaže“, kaže samouvjerena Isidora koja razdragano odgovora na pitanja u kasnim satima dok brodom plovi nadomak Amerike.

To što je “nježnijeg pola” Isidora ne smatra barijerom za posao na brodu. Jedna ljubav, ljubav prema moru, iznjedrila je ljubav prema pomorstvu.
„Izabrala sam pomorstvo jer privlače me velika mora, ta širina za mene predstavlja fascinaciju, inspiraciju. Ne samo more, nego i osjećaj na dubokom moru. Tri četvrtine planete je pokriveno vodenim plavetnilom. Gajim veliku ljubav prema pomorstvu što je negdje i razumljivo jer rođena sam na moru, u Baru, gradu koji mnogo volim. Pomorstvo je veoma perspektivno. Rekla sam sebi- pokušaću. Bila sam najbolji student u generaciji na programu – Pomorske nauke. Za mene logičan sled je bio da pođem na brod, rekla sam sebi- ako ne mognem izdržati, mogu odustati. Za sada je dobro. Evo na brodu sam dva mjeseca. Trećina prvog ugovora je već odrađena. Završila sam fakultet, međutim, praksa i teorija nisu jedno te isto, kao i u drugim zanimanjima. Na fakultetu naučiš osnovne stvari, a rad na brodu daje širu spoznaju, dragocjenu praksu koja je potrebna da bi što bolje razumjela kompleksno zanimanje pomorca“, kaže Isidorakoja inače voli putovanja i vidjela je svijet.

Ukrcati se na brod je drugačije i novo iskustvo koje je uslovljeno poštovanjem hijerarhije, disciplinom, samokontrolom, a za mladu djevojku potrebno je i dosta hrabrosti. A, sreća prati hrabre. Isidora je u svom prvom ugovoru doživjela čar Panamskog kanala.

„Panamski kanal se nalazi u najužem dijelu Srednje Amerike koji spaja Atlantski okean (Karipsko more) sa Tihim okeanom (Panamski zaliv). Kanal je dug 81,6 km, a sastoji od 17 vještačkih jezera, nekoliko vještačkih kanala i tri kompleta ustava. Skrati putovanje sa 22.500 km (rt Horn) na 9.500km. Prolazak kroz Panamski kanal podrazumjeva 10 do 12 sati manovre. Velika su čekanja, mnogo je brodova. Ostaće mi taj dio putovanja u posebno lijepom sjećanju. Zaista lijepo iskustvo, nestvarno za naše prilike. Snimala sam prolazak kroz Panamski kanal i taj video snimak se dopao mnogim pomorcima, kaže Isidora, jedina žena na brodu koji ima 20 članova posade.

„Kolege imaju divan odnos prema meni, ponašaju se kao da sam im sestra, kćerka, zavisno od njihovih godina. Većina posade su Filipinci, a oficiri su iz Rumunije, Hrvatske, Rusije, kapetan je iz Turske. Naravno, svoj dio posla obavljam bespogovorno.Posao na brodu zahtjeva pituranje po palubi. Nije baš pedantan, ali naređenja se poštuju. Imam gvardiju na komandnom mostu 5,5 sati. Prve moje gvardije su bile sa trećim oficirom palube. To su bile večernje gvardije. Sada sam u gvardiji sa drugim oficirom da bih mogla dobiti još više informacija, što više naučiti“, navodi Isidora.

Kažu da se postaje pravi pomorac kad GPS otkuca 00° 000′, u Isidorinom slučaju južno.
„Prva milja na južnoj hemisferi za mene predstavlja još jednu pobjedu u karijeri, a sa dobrom posadom tome i prethodi zabava na račun iste, među pomorcima zvana Krštenje. Od onih sam čiji se rad vrednuje nagradom, pa i u ovom slučaju kolege su organizovale vrlo lijep gest i priredili mi “Plavo Krštenje“. Bilo je tu piture, prskanja vodom, te je usljedilo i bacanje u bazen“, priča Isidora ističući “Imala sam sreću da u svom prvom ugovoru doživim prolazak kroz Panamski kanala, koji je prethodio samom prelazu Ekvatora”.

Za dva mjeseca spoznala je Isidora da nije brod samo željezo bez duše. Život na brodu, plovidba podstakne ono što nosiš u sebi. Na tom malom, ograničenom prostoru u beskrajnom prostranstvu lakše se spozna nit onoga što je bit života. Važno ti je biti srećan, srećan danas. U daljinama gdje imaš samo tanku liniju između svijetloplavog i tamnoplavog na horizontu, kad se valovi oko broda pjene, krše na dalekim merdijanima, javi se i nostalgija, probudi čežnja za toplinom doma.

„Vrlo sam rodoljubiva, i svaka moja svjetska skitnja, završava se isčekivanjem povratka kući. Miris zemlje i naši ljudi imaju neprocjenjivu cijenu! Nismo uzaludno uporni s onom “Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore!“. Lijepo je znati da imaš gdje da se vratiš, imati dom u kome te čekaju najdraži, a podrška porodice – mame, tate i brata, za mene je neprocjenjiva i znači mi mnogo“, ističe Isidora.

Koji je Isidorin plan za budućnost?

„Plan za budućnost...Zasigurano, “gaziti” milje i jačati svoju ljubav prema plavim širinama! Planiram upisati i Magistarske studije i time sebe unaprijediti za još jedan stepen u akademskom zvanju. Trudiću se da ostvarim najbolje, budem častan primjer svog grada Bara, države Crne Gore“, kaže Isidora a za kraj razgovora u pomorskom maniru: ”Svim morskim vucima želim sigurne luke i mirno more!”

Piše:  Biljana Dabić
Foto: Privatna arhiva