Chedo Ratkovic

Tomo Ilijin Vukotić.......

Toma sam upoznao u autobusu. Na stanici kod „Amfore“ u Šušanju ulazi Tomo i traži slobodno mjesto. Ja ustanem i ustupim mu sjedište, na čemu se Tomo uljudno zahvali i započne razgovor sa mnom. Ja sam od mladosti volio da se družim i slušam starije. Od njih se uvijek ima nešto pametno čuti. Slušaj starije ali ne idi za njima, kako se kaže. Tu izreku sam tek kasnije razumio.

 čedo vukotićć 1

Dakle, započe Tomo razgovor tako što se predstavi, a zatim, poslije kraćeg monologa, zapita me ko sam i odakle, jer je bilo ljeto i bilo je puno turista. Utoliko stigosmo do pijace. Tu obojica izađosmo iz autobusa i zaputismo se prema zelenoj pijaci. Odgovorih mu na pitanje. Očito zadovoljan, jer je naišao na komšiju, reče da još od prije rata poznaje mog oca Iliju i strica Vlada.

Od tada do danas, evo već tri godine, povremeno se viđamo na pijaci ili sa njegovim bratanićem Ilijom pijemo kafu u „Pascucci“ i pričamo o svemu. Upravo slušamo što Tomo priča iz njegovog dugog i sadržajnog života, koji traje već 99 godina.

čedo vukotićć 2

Imponuje način na koji on govori, bez žurbe, bez jeda i bez zlobe. Prvo dobro razmisli pa kaže, što je odlika mudrih ljudi. Posebno je impresivno njegovo pamćenje.
„Tomo - pitam ga - zašto si došao u zavičaj na kraju životnog puta?“
„To su me već pitali drugi - reče Tomo - a ja im odgovaram: Zla sudbina orla natjerala da zimuje među kokoškama.“
Sve mi je time rekao.

čedo vukotićć 3

Bratanić Ilija se stara o Tomu, koji se nikada nije ženio. Svakog dana, kada je lijepo vrijeme, obilazi zelenu pijacu. Svi ga tamo poznaju, ali on najradije sjedi i pije kafu sa ženama. Tomo zna mjeru u svemu. Uvijek gleda da ne bude dosadan i da ne bude previše otvoren. Sjedeći sa njim, saznao sam mnogo toga što me interesovalo iz perioda Drugog svjetskog rata.

Rodio se u Zupcima 1921. godine, učio je školu koliko mu je bilo omogućeno u to vrijeme. Bio je vješt za svaki posao. Rat je proveo u Baru i Skadru. Poslije rata bio je u Zagrebu i radio je na Velesajmu. Završio je školu za vještački mermer, teraco i prani kulir, što će biti presudno za njegov budući život i rad.

Iz Zagreba je 1954. godine otišao za Njemačku. Već 1956. godine došao je u Njujork, a odatle je pošao u Kaliforniju kod Anta Cara Ivovića, koji je garantovao za njega.
Njegove karakterne osobine: odlučnost, radoznalost, odanost, tačnost i poštenje širom su mu otvorile vrata za uspjeh u Americi. Nije imao nikakvih poroka, a znao je veoma cijenjeni zanat. Radio je za vrlo zahtjevne ličnosti, među kojima je bio i Hju Hefner, osnivač magazina „Plejboj“.

Volio je da se dobro oblači, da živi u luksuzno namještenim stanovima. Volio je, kaže, žene, pa opet žene, ples, automobile i putovanja. Kao pojava bio je izuzetno privlačan. Zimu je uvijek provodio na Havajima, u Honoluluu, sa prijateljima u društvu žena. Na Svjetskom skupu hipnotizera u Čikagu, na kojem je učestvovao, niko ga nije mogao hipnotisati. Kao turista, obišao je svijet od Sibira do Afrike. Često je boravio u Carigradu i tamo bio u društvu Barana, naročito Karla Milovića i Đorđa Ratkovića, koji su se tamo i rodili.

Svojih starih navika se odrekao, osim posjeta frizeru, pedikiru i zubaru. Ide kod zubara Nevena Lekovića. Interesantno da i danas, u 99. godini, ima većinu svojih zuba. U kući je kod bratanića Ilije, ali voli sam da kuva i da se zdravo hrani. U svojoj sobi drži i dvije mačke i još ne pije nikakve ljekove. Voli da recituje pjesme iz mladosti, ima ih i golicavih.

Tomo je po dolasku iz Amerike jedno vrijeme živio u porodičnoj kući u Zupcima. Imao je izuzetno dobru baštu sa povrćem, dovoljnu za tri porodice. Svoje seljane je učio kako da savremeno gaje povrće, ali ga niko nije slušao. Čak su mu i pjesmu ispjevali, naslovljenu „Tomu Ilijinom sa Havaja“, koja se završava ovako: „No bojim se, doće doba kad ćemo se sjetit Toma!“

On nesebično dijeli savjete o zdravom životu i pravilnoj ishrani. Često ga pitaju koja je tajna za dug život. Tomo duhovito odgovara: „Treba da imaš sreću da ne umreš mlad.“ Ovo je rečeno iz iskustva, jer je Tomo imao mnogo puta sreću da izbjegne najgore. Jednom je pao sa skele u Čikagu i dobio odštetu. Ko zna što je sve doživio u svojem dugom životu a što nije ispričao, jer čovjek obično priča ono što je afirmativno.

Tomo Ilijin Vukotić je svakako jedan od najstarijih Barana. Želimo mu da još dugo živi.