Čedo

U našem porodičnom albumu sačuvana je jedina fotografija Veljega mosta. To je razglednica „Laforest“, koja je 1929. godine putovala iz Bara za Beograd i vraćena nazad u Bar.

 
Piše: Čedomir RATKOVIĆ

Na slici je lako uočljivo staro zdanje mosta i nadgradnja nastala 1903. godine, prilikom gradnje kolskog puta za Ulcinj, koju je projektovao dvorski arhitekta Trogiranin Josif Slade.

Velji most
                                                                                       Velji most početkom XX vijeka

Naša porodična kuća, u kojoj sam rođen, nalazila se manje od 200 metara južno od Veljega mosta, sve do zemljotresa 1979. godine, kada je, nakon velikih oštećenja, morala biti srušena.

Rijeka Bunar, koja dolazi iz Malih Mikulića i Turčina sa pritokom Suvi Potok, i Vruća Rijeka, koja dolazi iz Velikih Mikulića, sastaju se kod Veljeg mosta i zajedno čine rijeku Rikavac. Rikavac je uglavnom bujična rijeka i pripada rumijskom slivu.

Rijeka Bunar gradi prelijepi kanjon koji počinje od Kajnaka. Vruća Rijeka gradi još ljepši kanjon koji počinje u Sanfili u Bartuli, a završava se ispod Velikih Mikulića. Kanjoni se mogu, za sada, proći samo sa dobrom opremom i uz pratnju vodiča. Nadamo se da će turistička organizacija Bara valorizovati ove kanjone, kao i onaj, ne manje atraktivan, na Kameničkoj Rijeci.

Za vrijeme velikih kiša, rijeke Bunar i Vruća Rijeka donosile su svu vodu, zemlju i kamenje sa Rumije i Lisinja i uz ogromnu buku se sastajale kod Veljega mosta i onda su, uz veliku tutnjavu, zasipali barski zaliv, koji se nekada protezao sve do padina Zaljeva. Dokaza o tome ima na pretek, a najčvršći potiče iz analize sastava tla barskog polja. Ovaj proces nasipanja prekinut je 1951. godine kada je počela gradnja luke u Baru. Rijeka Rikavac odvedena je tunelom kroz Volujicu i tuda nastavlja da nasipa otvoreno more.

Nije tačno utvrđeno kada je izgrađen Velji most. Na nekim gravurama iz 1550. godine ucrtano je „Ponte Grande“, što navodi da je tu negdje postojao veliki most.

Legenda o nastanku Veljeg mosta kaže da je neki turski haračlija Ali Baba oko 1702. godine pokušao da prođe nabujalu rijeku sa konjem i sa dva teška bisaga puna zlatnika. Mutna, nabujala rijeka, odnijela je Ali Babu i konja. Konj se spasio sa bisacima i zlatom a haračlija je ostao upleten u obližnje vrbe. Tu je i sahranjen, a njegov grob se tu održao sve do poslije Drugog svjetskog rata.

Zlatnicima nađenim na konju sagrađen je Velji most. Bio je čvrst kao da je isklesan iz jednog kamena. Vjekovima je odolijevao vremenu i bujicama. Za nas koji smo svoje djetinjstvo i mladost proveli oko mosta, na mostu i ispod mosta, Velji most je kultno mjesto. To je most preko kojeg smo svakodnevno prolazili, mjesto gdje smo se često sastajali sa gitarom i pjesmom, kao i mjesto ispod kojeg smo u čistoj vodi lovili jegulje sa kudeljnom vrećom ili u virovima sa travom „mliječer“.

Ulica koja je vodila od Belvedera do crkve Svetoga Nikole, a posebno Velji most, nisu bila samo mjesta okupljanja mladih, već su tu svoje slobodno vrijeme provodili i mnogi stariji ljudi različitih interesovanja i zanimanja.

Posebno mi je ostao u sjećanju Tošo Marić, sin Akanov iz Kolašina, koji je u mladosti vodio buran život. Bio je ortak u poslu sa Nikolom Đilasom, ocem Milovana Đilasa. Kako nije imao užu porodicu na kraju se skrasio kod svoje braće od strica Vasa i Sima Marića. Družio se isključivo sa mladima i pričao anegdote iz svoga života. Milovan Đilas je u knjizi „Besudna zemlja“ opisao život Toša Marića i šire porodice.

Osim Toša Marića, slobodno vrijeme na Veljem mostu provodili su i Adem Ćerimović iz Podgrada, poznati pčelar, koji je pričao polako ali vrlo zanimljivo, zatim dr Lukšić, rentgenolog, koji je uvijek dolazio biciklom, kao i dr Jovanović, tadašnji upravnik bolnice i čuveni hirurg, jedan izuzetan čovjek i po svom izgledu i po životnom iskustvu.

U neposrednoj blizini mosta, na Držaku, bio je ljetnjikovac Selima Bega Barskog. Kažu da su njegovi panduri na mostu globili seljake koji su petkom u velikom broju dolazili iz okolnih sela i Mrkojevića i išli na pazar u Bar.

Most je imao tri prelijepa luka sa jednim prostranim otvorom između prvog i drugog luka, koji su često koristili beskućnici. Od članova moje porodice, kao i od nekih u Podgradu, mnogo sam slušao o jednom beskućniku – u to vrijeme vrlo omiljenom Krstu Mickovom. Krsto je bio sin Micka simidžije, rođen oko 1869. godine u Baru. Iako je imao neku staru kuću u Podgradu, najčešće je spavao u otvoru u Veljem mostu. Obilazio je kuće u Baru i okolini i svi su ga lijepo dočekivali. Umro je početkom tridesetih godina prošlog vijeka.

Još za vrijeme okupacije napravljene su u stubovima mosta male niše za eksploziv. Sjećam se kada je to rađeno. Njemački okupator se 23. novembra 1944. godine počeo ubrzano povlačiti iz Boke, Budve, Petrovca i Bara preko Veljeg mosta za Skadar, a zatim za Podgoricu i dalje.

Moj otac Ilija i stric Vlado su čitavu svoju brojnu porodicu povukli kod Marka Čarapića u brdo iznad Rapa. Jedino baba Ivana nije htjela da ostavi kuću, kravu i ostale životinje.

Njemačka kolona kamiona i drugih vozila se lako vidjela od kuće Čarapića. Oko 23 časa poslednji kamion iz kolone dovukao je jedan havarisani kamion i ostavio ga na Veljem mostu. To je bio znak da će ubrzo doći kraj Veljem mostu, okupaciji i da, poslije više od tri godine, dolazi sloboda.

Nedugo zatim, sa bezbjedne udaljenosti, Njemci su aktivirali eksploziv. Nastao je prvo zaslijepljujući bljesak a zatim snažna eksplozija. Velji most je bio srušen. Kažu da su se jedna njemačka kola sa tri oficira vratila da vide učinak miniranja. U povratku su navodno napadnuti, kola su ostavili i trčeći se priključili svojima. Da li ih je, zaista, neko napao nije poznato.

Naša porodica se oko pola noći vratila u kuću u Rapu. Jedan veliki kamen sa mosta doletio je do naše kuće, probio krov i plafon na spratu. Baba Ivana nije bila povrijeđena a ni uplašena. Poslednja žrtva rata bio je Velji most.

Ujutro, 24. novembra, most je zapriječio korito rijeke, te se stvorilo malo jezero. Olupina onog kamiona, sa dosta puščane minicije, bila je u koritu rijeke. Nova vlast je ubrzo počela sa rasčišćavanjem mosta. Izgrađeni su betonski stubovi na kojima je postavljena drvena konstrukcija kolovoza. Poslije nekoliko godina napravljen je i gornji kolovoz od armiranog betona, kakav i danas postoji.

Novi most ima istu funkciju kao Velji most ali izgled mu nije isti. Danas se i drugačije zove: „Veliki most“. Srećom, slučajno je sačuvana jedina fotografija Veljeg mosta, da svjedoči o graditeljskom umijeću starih majstora.

Veljim most 2
                                                                                             Veliki most danas

Pored fotografija starog i novog mosta, tu su i fotografije mostova na rijeci Bunar i mosta na pritoci Suvi Potok ili kako ga Barani zovu „Perin potok“ koji se uliva u rijeku Bunar.

most 3
                                                                              Most na rijeci Bunar kod izvorišta Kajnak

 most 4
                                                                                                  Donji most na rijeci Bunar

most 5
                                                                                                 Most na pritoci Suvi Potok

 

Vjerujem da mnogi Barani nisu vidjeli ove prelijepe mostove. Svi ovi mostovi su stari i služili su kao dio puta prema Skadru i Ulcinju.

Deset generacija Ratkovića prolazilo je i sada prolazi preko Veljeg mosta. Ipak, čast da po njemu dobije naziv ulica od Veljeg mosta do Stare masline na Mirovici pripala je mome prađedu Mitru Ratkoviću.

Posljednje vijesti

Thumbnail Danas oko 15 sati, za sada nepoznati maskirani muškarac ušao je u restoran „Savoia“ u Baru što je...
Više u kategorijama: Info  Art  Info  

porez bar me

Jedro 320x250

rel ton

AD Marina Logo

baneb reklama

JPMD 320

porez bar

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

baneb jedro

TO BAR

ave tours 1

Klime Baković

djokic

baner Adria

Logo MPF

tobar