Zadatak izvršen

Zoran i Ja logor Kurtina

"..ne treba dirati vojnika. Taj posao je sam po sebi dovoljno nesrećan..."

PIŠE: Labud N. Lončar

Postoje među nama oni tihi, stameni, hrabri i odani ljudi koji svojom pojavom jednostavno pridobiju čovjeka. Bez pompe i hvalospjeva. Bez hvalisanja. Tihi, a tu su. I čovjek se uvijek na njih može osloniti. Posebno u Vojsci. Gdje se čovjek pokaže u jednom sudbonosnom trenutku i odluči o životima stotina ljudi, pomogne i ponovo se vrati u svoj obični svijet. Bez traženja za priznanjem i tapšanjem po ramenima. I drago mi je što imam takvih ljudi za svoje prijatelje!
Uvijek sam cijenio takve ljude. Vojnike. I to je razlog za ovu kasnu priču. O jednom vremenu i jednom čovjeku.

*

Zoran Božović, sekretar u barskoj Gimnaziji „Niko Rolović“, među prvim građanima se javio na dužnost odbrane od NATO agresije. Dani koji su za nama. Dani za koje neko kaže da ne treba da se pamte.
A ja kažem da treba da se pamte ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što su moja i vaša djeca išla u školu dok su iznad njihovih glava divljali neprijateljski avioni. Malo je bilo što su im djetinjstvo obilježili bezumnim sankcijama i uskraćivanjem svega osnovnog što je bilo normalno za ostatak svijeta.

**

Posle toliko godina službe naiđe trenutak da vas neki zadatak zatekne nespremnog i zbunjenog jer po ustaljenom sistemu veza i komandovanja, a inače narušenog zbog neprestanog bombardovanja jer uvijek se prvo bombarduju centri veza i radari.
Naime, za vrijeme neprestanog borbenog dežurstva dobijam poziv i naređenje koje niko normalan nebi mogao izvršiti..

„ Za pet minuta će bombardovati Spičansko polje i radar, obavijesti ljudstvo da se sklone!“

Pa jedino da sam Supermen i da teren od Kurtine do Sutomora preletim za tih pet minuta!
Ljudski životi su u pitanju! Svi sistemi veza su bombardovanjem otkinuti. Veze sa Crnim Rtom su u prekidu jer je isti inače bio prvi vojni cilj koji je raketiran početkom NATO agresije na tadašnju državu.

***

U nekom hiljaditom djeliću sekunde pada mi na um Zoran Božović, koji i živi u Sutomoru blizu tadašnjih vojnih položaja a koji je posle desetak dana dobioslobodno popodne da obiđe porodicu i da se sredi..
Vadim svoj Erikson, mobilni telefon iz džepa koji smo iz milošte zvali „cigla“ i pozivam kućni broj porodice Božović.
Javljase Zoran i kratko mu kažem o čemu se radi. Nema gubljenja vremena.
On (kasnije saznajem) istrčava iz kuće, pali auto i kreće na položaj da obavijesti ljude.
Prekide se veza..

****

Sledeće..Jake detonacije i crni oblak iz pravca Sutomora .Tajac...
I tek tada postajem svestan stvarne situacije. Dali je stigao? Jesu li živi? Jeli živ?
Poslao sam bukvalno čovjeka koji se odmarao u svojoj dnevnoj sobi pod rakete, na položaj...
Tišina. U glavi lupa neka luda žica. Palim cigaretu...
Poziv!

„ Laki, sve je OK! Ljudi su se sklonili i nema žrtava!“ – kaže Zoran.
„Hvala Zoki, oprosti i ajde odmaraj. Vidimo se sjutra. Pozdravi porodicu!“

Spuštam mobilni na sto do planšete i drhtavom rukom okrećem Komandu u Kumbor i izveštavam:

„Zadatak izvršen! Nema ljudskih žrtava!“

*****

I zašto sva priča o ovome? Možda da onih nekoliko stotina rezervista koji su bezbrižno leškarili na livadi treba da upamte da nije bilo Zorana možda oni nebi bili živi..i da njegovi prijatelji saznaju šta je uradio, jer sam siguran da pored snjegove skromnosti on nikom ništa nije rekao.
Ili je ovo samo priča o jednom (ne)običnom čovjeku koji je svoj patriotski čin potvrdio dostojanstveno...
Još uvijek u ustima imam gorki ukus one cigarete dok sam čekao da mi se javi.. da su ljudi dobro prošli a da je i on pretekao!

„Zadatak izvršen! Nema ljudskih žrtava!“

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar