Piše: Vesna Pavićević, profesor književnosti
U susret 23. aprilu, Svjetskom danu knjige i autorskih prava, u Gimnaziji „Niko Rolović“ u Baru, promovisana je knjiga Miluna Lutovca „Na razmeđu svjetova i epoha“. Povod je bio je susret dva velika jubileja – stogodišnjica postojanja barske Gimnazije i dvjestogodišnjica od rođenja Stefana Mitrova Ljubiše.
Članovi Kluba čitalaca „Biblioduh“ imali su priliku da razgovaraju sa autorom studije o Ljubiši, nekadašnjim gimnazijskim profesorom, a danas profesorom književnosti na Univerzitetu Donja Gorica.
U toploj atmosferi, uz miris čaja i svjetlost aprilskog sunca mladi ljubitelji i ljubiteljke knjige slušali su besjedu nadahnutog profesora. Centralni motiv pričanja bio je Stefan Mitrov Ljubiša, njegov književni i politički rad, kao i zagonetno tlo na kojem je ponikao i kome je posvetio život.
„Stefan Mitrov Ljubiša pripada plejadi južnoslovenskih ličnosti koje su svojim darom, radom i stvaralaštvom postavile državne i kulturne temelje svojih naroda.
Bez države borio se za državu, bez episkopije za episkopiju, bez narodnog jezika u službenoj upotrebi za njegovo prisustvo u školama, sudovima i svuda gdje se „naški zbori“. Bez postojanja osnovnih prava - za njihovu primjenu u narodu i, što je posebno značajno, bez kulturne i književne tradicije za njeno utemeljenje. Bio je na početku političke, kulturne i narodne emancipacije u Budvi i Paštrovićima.“
Profesor Lutovac je, takođe, govorio o umjetničkim dometima Ljubišinog književnog djela koje nosi pečat prostora na kome je nastalo, koje odiše bogatstvom leksike („nepresušnog vrela“), ali je kao najvišu vrijednost istakao bogatstvo Ljubišinog jezika i stila, te pripovjedački postupak u kome se čak mogu prepoznati obrisi postmodernizma.
Radio je na emancipaciji narodnog jezika, razvijanju nacionalne svijesti, ekonomskom razvoju Boke i Primorja i najvažnije, na „pričanjima“ - zlatnoj niti sa ljudima zavičaja koja je mogla, prije svake politike i činjenica, da dodirne njihovu dušu.
U zanimljivom dijalogu između autora i učenika dotaknute su, zatim, brojne teme, od onih koje su se ticale samog djela i njegovog nastajanja, do onih najširih univerzalnih tema o čovjeku i njegovom postojanju, koje i čine suštinu književnosti kao umjetnosti.
Ovom prilikom izdvajamo autorov osvrt na „građevine“, koje nije „oburvalo vrijeme“:
„Petar II Petrović Njegoš (1813–1851), S. M. Ljubiša (1822-1878) i Marko Miljanov (1833-1901) na istom temelju narodnom iskustvu, životu, mentalitetu, izgradili su originalne pjesničke, filozofske, etičke, leksičke i pripovjedačke građevine. Tvorevine koje nije oburvalo vrijeme, već danas, još stamenije i i n s p i r a t i v n i j e usmjeravaju nove tumače narodnog duha i misli da budu vjerni narodnom biću i da ga, iz njegovih korijena i temelja, dižu u više sfere i šire krugove.
Djelo stvaralačkog, imaginativnog, misaonog koridora Budva–Cetinje–Medun zaslužno je što se Crna Gora - danas sasvim drugačije osjeća i ima državnu i kulturnu poziciju u društvu velikih zemalja.“
