Baranin Slobodan Slobo Petrović na tronu je u Crnoj Gori po radnom angažovanju.

Slobo Petrović je 31. decembra proslavio 78. rođendan, a svakodnevno ide na posao. Ne radi zato što mu je nužda već iz ljubavi prema poslu, a počeo je privređivati kao dijete. Privrednik koji ima bogato radno iskustva u ovom, a i prethodnom socijalističkom sistemu. Poslodavac koji je svojim radnicima kupio stanove, znao da procjeni kad je trenutak za novi posao, bio i ostao lider u trgovačkoj branši u Crnoj Gori. Čovjek koji plijeni vedrinom, manirima i blagorodnom prirodom, preduzetnik kod koga na praksu treba da pođu mladi menadžeri.

U razgovoru za Primorski portal priča o početku karijere, poslovanju u dva sistema, ističući da bez rada ne bi mogao da živi, a uspješnost objašnjava u tri riječi- posao treba voljeti.

Primorski portal: Potičete iz domaćinske porodice. Od koliko godina ste počeli da radite?

Moj otac je bio poljoprivredni proizvođač. Nisu to bile male količine: i do 50.000 strukova paradajza, 150.000 zasada kupusa, ogromni voćnjaci breskvi, kad ih nije bilo na ovim prostorima, pa agrumi…sve na našem imanju u Polju. Kad je bila ekproprijacija, eksproprisano nam je 4.000 stabala mandarina na 60.000 m2, ali i nakon toga nastavili smo se baviti poljoprivredom. Domaće proizvode, povrće, agrume, trebalo je prodavati. Počeo sam da radim od svoje sedme godine života. Prodavao sam naše domaće proizvode na pijaci i u djetinjstvu stekao radne navike. Kad je došlo vrijeme, pošao sam na studije i upisao Spoljnu trgovinu u Beogradu.

Vraćam se u Bar i počinjem da radim u nekadašnjem „Vračaru“. U toj prodavnici bio sam poslovođa od svoje 25. godine, a dvije godine kasnije unaprijeđen sam u šefa, što nije bila mala stvar. Primio sam objekat koji je tada bio kao pola današnjeg Volija. U to vrijeme i manjak ambalaže tretirao se kao pronevjera. Nije bilo lako. Daleke 1979. sam prešao u upravu da radim. Kada se od „Vračara“ formirao „Centrojadran“ bio sam komercijlni rukovodilac sve do „praktično otimanja“ od strane „Primorke“. Te samoposluge smo mi stvorili. Uzimali kredite, vraćali, bez dinara su nas uzeli. Tadašnju upravu su „sklonili“ jer nismo bili „podobni“. Neko je ostao da radi, neko otišao u penziju.

Primorski portal: A, Vi, nise ni ostali, niti mogli otići u penziju!? Šta se dogodilo?

Iz nekog razloga, ja sam bio „nepodoban“ za tadašanju ekipu „Primorke“. Sjećam se, na sastanku oni mi obrazlažu da su oformili mladi tim, iako su po godinama, neki od njih koji su rukovodili „Primorkom“ bili stariji od mene. Bio sam prinuđen da otvorim privatnu prodavnicu.

Primorski portal: Koliko je važno, sa tačne gledišta iskusnog poslovnog čovjeka, da čovjek ne poklekne već da sve koristi kao potencijalnu šansu, čak i momenatu kada ostane bez posla kao što se Vama dogodilo nakon što je ekipa „mlađih“ preuzela radno mjesto u barskom državnom preduzeću?

Dešava se da čovjek u poslu, kao i u životu „padne“. Dolazi do određenih zastoja. Pojavljuju se privilegovani, nelojalna konkurencija. Čovjek treba da bude uporan. Uvjek sam radio legalno, plaćao dažbine. Pojedinci su imali mogućnosti da „provuku“ nešto. Dešavalo se da za isti proizvod neko je bio mnogo jeftiniji, ali u toj ponudi nisu uključivali sve parametre (obaveze prema državi) kao što ja radim. Dolazilo je do određenih kriza, koje su prevaziđene. 

Primorski portal: Koje su to godine kada Vi započinjete privatni posao?

Bilo je 90-te kada sam otvorio privatni diskont u Šušnju. Radio je fantastično. Cijelo Primorje je dolazilo i trgovala u tom diskontu. Nakon dvije godine kupio sam još jedan objekat „Izbora“ u Sutomoru i otvorio sam samoposlugu. To je sve funkcionisalo do 1996.godine kada se otvorila mogućnost da se bavim trgovinom kvalitetne keramike, sanitarija…. Procjenio sam da tu šansu ne trebam propustiti.

Primorski portal: Procjenili ste da tu šansu ne treba propustiti. Imali ste viziju da biti jedini na tržištu sa ponudom kvalitetne keramike i sanitarija je isplativije od samoposluge sa prehrambenim proizvodima?

Tako sam procjenio. To je bila najkvalitetnija keramika, španski proizvodi. U pitanju je kvalitet koji je najbolji, ne samo u Crnoj Gori već u Evropi. Sa proizvođačima u kontakt sam stupio preko sporta, rukometa . Otac momka, tadašnjeg menadžera za Istočnu Evropu, bio je predsjednik Vojvodine. Ponudio mi je posao. Uslov je bio da se radi u Crnoj Gori i Beograd. Takve šanse u poslu se ne propušaju. Počeli smo saradnju, a prodaja u to vrijeme je bila zaista velika. Kvalitet uvijek nađe kupca. Ponude kvalitetne keramike i sanitarija u to vrijeme su bile oskudne na tržištima Crne Gore i Srbije. Otvorili smo salone u Baru i Beogradu.

U Beogradu imamo ponudu, uslugu koje nema na tržištu nekadašnje Jugoslavije. Mlađi sin radi u Beogradu, a stariji ovdje u Baru. Moramo shvatiti da je Crna Gora prema Beogradu malo tržište. U Beogradu su veće mogućnosti

Primorski portal: Imate radno iskustvo u dva sistema: socijalističkom i kapitalističkom. Pojavi li se žal za prethodnim sistemom?

Meni ništa nije falilo u prethodnom sistemu. Bilo je više reda, discipline. Radio sam u sređenoj firmi i znalo se ko, šta radi. Hijerarhija je funkcionisala do tančina. Plate su bile dobre, od tih plata se moglo živjeti super. Svakog mjeseca smo imali viškove, da ne govorim o tromjesečnom, godišnjem obračunu. Sledovala nas je 13. -ta plata, a svakog 20.-tog u mjesecu imali smo određenu sumu novca na osnovu prometa. To smo dijelili. Ko je radio, taj je dobio još polovinu plate pa i više, ali onaj ko nije radio prekovremeno, njemu se višak nije isplaćivao. Vrijedni radnici su bili novčano nagrađivani. Žao mi je tog vremena.

Sada u ovo vrijeme rade i oni koji ne znaju posao. Svjedoci smo nelojalne konkurencije, nemaju svi iste uslove za rad.

Primorski portal: Kakav je Vaš odnos prema zaposlenima u preduzeću „PSP“?

Zaposlene gledam kao da su moja šira porodica. Tako i treba da bude. Oni nisu zaduženi za materijalno. Ujutro otvaraju, uveče zatvaraju. U zaposlene imam veliko povjrenje. Mislim da sam korektan. Nikada nisam radniku, ako mu je trebao slobodan dan, dva, pet , rekao -ne može. Na to sam ponosan. Mislim da su dobro nagrađeni. Točiti med, a ne liznuti ga, nije ljudski. Ne mogu da shvatim da neko radi u prehrani, a da nema makar jedan sendvič za doručak, nego ga mora kupiti.

Primorski portal: Jedan ste od rijetkih privatnih poslodavaca na balkanskim prostorima koji je svojim radnicima poklanjao stanove!

Da, u mojoj privatnoj firmi radnici su dobijali stanove bez ikakvih nadoknada. Jedan od zaposlenih je čovjeka koji radi u mojoj firmi 31 godinu, skoro cijeli radni vijek. Imam u njega takvo povjerenje kao da je moje dijete.

Primorski portal: Kad ste stekli uslove za penziju, penzionisali ste se. Ovih dana ulazite u nesvakidašnje „punoljetsvo“ , 18 godina aktivnog rada od kada ste penzioner. Nije Vam potreba jer ste materijalno obezbjeđeni. Zašto radite u 79.godini života?

Sa 60 godina života pošao sam u penziju, ali nastavio da radim. Vjerujte da ne mogu zamisliti dan da ne dođem na posao. To je tako. Padala kiša, peklo sunce, svakodnevno ja sam u firmi, a pored poslova u preduzeću, obiđem imanje koje održavam i dan danas. Istina sada su mnogo manji prinosi, nego što su bili ranije zbog okolnosti. Nekada smo bili neprikosnoveni po proizvodnji, kompletnom asortimanu, sada je praktično došlo vrijeme da se poljoprivrednom ne isplati baviti. Zbog proteklih vremena imanje i dalje održavam, a i prilagođavamo se potražnji na tržištu. Na jednoj paceli imamo rasadnik palmi.

Svakako, rad održava čovjeka. Kad glava funkcioniše, čovjek razmišlja stalno. Još sam u kondiciji. Vjerujem dok sam živ dolaziću na posao. Primam predstavnike firmi iz inostranstva, pođem u inostranstvo- sve funkcioniše kao da imam 50 godina. Svaki posao koji treba da obavim, ja to uradim. Ja bez rada ne bih mogao da živim. Volim aktivan život, sa suprugom izađem, pođemo na večeru, putovanje. Bio sam sportista i danas odgledam svaku utakmicu koja me interesuje.

Primorski portal: Koja je Vaša poruka mladima?

Kad sam nekada radio u trgovini ustajao sam u 5 sati, jer smo u 5:45 otvarali radnju. Danas mladi u 5:00 dolaze iz provoda. Možda oni nisu krivi, već sistem. Mladi nemaju obaveze. Nekada nije bilo kafića, ne što nisu mogli da se otvore već zbog toga što nije imao ko da bude u tim kafićima. Radne navike, obaveze su bile drugačije. Danas su kafića puni od jutra do sutra. Po meni je to porazno. Preporučio bi da se mladi prihvate posla i rade. Kažu da je teško se zaposliti. Prije nekoliko mjeseci dao sam konkurs za jednog izvršioca- prodavca. Konkurs je trajao dva puta po 10 dana. Niko se nije javio i sada mi treba još jedan radnik. Kažu ima 50.000 nezaposlenih. To ne mogu da shvatim. Imamo više magistara, menadžera nego kad u moje vrijeme srednjoškolaca. Ne znam čemu služe diplome mladim ljudima.

Primorski portal: Decenijama se bavite trgovinom. Kako postati dobar trgovac, kako se održati na tržištu?

Što se tiče ove branše pored odnosa sa kupcem, čovjek mora biti mnogo pažljiv. Kvalitet treba da bude prioritet. Ono što je jako važno je preciznost u ovoj branši. Tačan po pitanju isporuka, ugradnje. Roba ima garancije, ako treba neka intervencija, interveniše se odmah. Kupac ne treba da čeka. Težiti da se problem ako se desi rješava bez odlaganja. Mislim da je naša firma po tome prepoznata. Stekli smo povjerenje. Kroz posao se stvorilo dosta prijateljstava.

Posao treba voljeti. U poslu dolazi do turbulencija. Nekada ide dobro, nekada je lošije. Treba biti uporan. Raditi pošteno, cijeniti i sebe, i saradnike, a najviše kupce da kupac stekne povjerenje i kad jednom dođe da se opet vrati.

Info: Primorski portal / Biljana Dabić